Piše: Tihana Škrinjarić
Pisati o Studiju za suvremeni ples za mene je danas čast, ali je i bolno i teško i uzbudljivo. Naviru uspomene i emocije svom silinom i nakon 43 godine, sjećanja na vrijeme otkrivanja, uspona i padova, vrijeme mladosti i radosti,vrijeme emocionalnih i fizičkih izazova,rasta, a najviše vrijeme učenja. Čini mi se, da moj cijeli život prolazi u osjećaju „moranja” i učenja. Morala sam otići u Beč i dalje učiti, morala sam odlaziti na bezbrojne plesne radionice u svijetu i dalje učiti morala sam prihvatiti vodstvo Studija za suvremeni ples,morala sam prihvaćati izazove, usuđivati se i uvijek učiti. Naravno da je taj rad rezultirao postignućima i u osobnom razvoju i u profesionalnom, ali je često bilo razarajuće naporno i stresno za mene mladu, neiskusnu, bez ikakva praktičnog znanja i stručne podrške voditi tada već etablirani plesni ansambl, ali bila sam marljiva, entuzijastična,ambiciozna i puna kreativne energije. Naravno uz pomoć svih plesača kad su nam odnosi bili fantastični i kad smo zajedno osjećali tu kreativnu vatru krenuli smo u novi period uspona i padova Studija za suvremeni ples. Željela sam, da plesači prema svojim mogućnostima dalje razvijaju svoje vlastite kreativne mogućnosti osim u plesu i u istraživanju i stvaranju svojih novih koreografskih djela, i tako promišljamo i vodimo ansambl zajedno. U početku je tako i bilo, ali izgleda da su se (smo se) s godinama umorili, zasitili jedni drugih. Možda smo previše i preintenzivno radili (naša produkcija, Komedija, televizija, gostovanja itd.) te je i naša emocionalna povezanost popustila,nije bilo onog prvog ushita, egzaltacije i adrenalina, kad smo zajedno sve mogli jer svatko je sad živio i svoj privatni život pa mi se činilo kao da profesionalizacija ubija entuzijazam. Ali ono što danas izgleda nevjerojatnim je, da smo sve te godine radili bez apsolutno ikakve financijske pomoći od tadašnjih kulturnih institucija. Istina, dobivali bismo neke sitne novce i to tek u puno kasnijem periodu, što bismo trošili na materijale za kostime, šivanja, programe i eventualne rekvizite. Plesači i ja živjeli smo od honorara na televiziji i u Komediji.
1962. je godina. Škola za ritmiku i ples, koju je 1954. osnovala velika umjetnica i pionir suvremenog plesa Ana Maletić iznjedrila je već 2 generacije diplomanata. Plesna scena u Zagrebu ali i u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji faktički ne postoji osim državnih institucija u kojima se njeguje klasični balet i folklor (HNK,Lado, uz amaterska folklorna društva). Doba je to zatvorenih granica,nema protoka kulturnih i inih informacija iz svijeta, nema strane naročito plesne literature, nema plesnih filmova, a televizija je tek pred par godina krenula s vrlo oskudnim programom. Zato su 2 gostovanja američkih umjetnika suvremenog plesa u Zagrebu za nas bila događaji, koji su ostavili vrlo duboke utiske. Vidjeti prvi put u životu suvremeni ples u izvođenju trupe Jose Limona 1959. kad je i sam umjetnik posjetio našu Školu i pogledao naše skromne uratke, a 1962. Marthu Graham, čudovitu umjetnicu, oboje na daskama HNK, bio je za nas dar s neba. Mi mladi smo bili sretni i uzbuđeni, još više motivirani i željni plesanja.
STUDIO ZA SUVREMENI PLES osnovale su Ana i Vera Maletić 1962. godine a prvi javni nastup smo imali u prostorijama Škole u Kamenitim vratima 14. 12. 1962. gdje su pozvani svi relevantni kulturni, politički djelatnici i kritičari tog vremena. Bilo je vrlo uzbudljivo, a nakon toga smo imali i razgovor s publikom. Za Zagreb je to bilo nešto sasvim novo, da ne kažem revolucionarno. Imali smo mnogo i protivnika i pobornika, jer mnogi nisu shvaćali ni prihvaćali tu novu „estetiku” plesanja bosih nogu, korištenje glazbe domaćih autora kao podloge koreografijama stvaranje vlastite akustične slike, doživljavanje pokreta i plesa na drugačiji, novi način, ali Studio je unatoč svim preprekama krenuo u život. Ana i Vera Maletić kreću vrlo ambiciozno s radom. Probe smo imali uvečer u prostorijama Škole u Bogovićevoj ulici, našli smo i muške plesače, naše momke, koji umjesto da nas čekaju vani poslije proba, na poziv Ane Maletić ulaze u dvoranu i počinju se vrlo ozbiljno baviti plesom (Jozo Stipić,Aleksandar Buneta, Darko Kolar), a u tom najranijem periodu i sama plešem iako paralelno radim kao plesni pedagog na Školi za ritmiku i ples.
Prva prava premijera je bila ujesen 1963. u kazalištu Gavella s djelima Ane (Hir infantkinje i Veze) i Vere Maletić (Formacije)Već u tom prvom susretu s publikom predstavljaju se 2 sasvim različite umjetnice. Ana Maletić koristi narativne elemente, doduše vrlo spretno i duhovito u Vezama (ljubavne, kriminalne, poslovne i bezveze- parodija na već tada otuđene društvene plesove) i narodne plesne i običajne motive uz glazbu naših skladatelja. Vera Maletić koristi suvremenu glazbu kao bazu podataka iz koje izvlači apstraktne slike, oblike, forme, koristeći tijela plesača slažući začudne slike pokreta. U ljetu prije zagrebačke premijere gostujemo u Bayreuthu, gdje Vera vodi plesnu radionicu za mlade na Wagnerovom festivalu, a Ana se Maletić predstavlja sa Vezama. Bio je to nevjerojatan doživljaj za nas plesati u Wagnerovom „hramu” na onoj ogromnoj pozornici. Vera Maletić zatim u Zagrebu koreografira Saltatu, koju izvodimo u Tuškancu na košarkaškom igralištu, a ja onda odlazim u Beč na Akademie fuer Musik und darstellende Kunst, Tanzabteilug kod Rosalie Chladek. Odlaskom iz Zagreba, ne pratim više rad Studija, osim što se srećem s ansamblom i Anom Maletić na snimanju Karnevala i Magija za austrijsku televiziju u Beču. Po povratku u Zagreb počinjem voditi vježbe-treninge Studiju na poziv Ane Maletić 1966. godine, a kad je Vera otišla u Englesku. 1967.Vera se vraća u Zagreb i radi inovativne plesne filmove „Koreografiju za kameru i plesače“, „Minijature za Lewis Caroll“, „Minijature“, „Radian“ i „Equilibres“ na glazbu Ive Maleca i Milka Kelemena u režiji Kreše Golika, Mladena Raukara i Vlade Seljana. Bila su to vrlo radikalna djela za ono doba i da je Vera Maletić ostala u Zagrebu voditi ansambl, Studio za suvremeni ples bi vjerojatno krenuo u drugom smjeru. A ja, kako su i Ana i Vera bile vrlo samozatajne, o Verinim projektima nisam znala apsolutno ništa iako sam vodila treninge ansambla te sam njene koreografije vidjela puno kasnije na televiziji.
1968. godina je. Godina studentskih štrajkova u svijetu i u nas,vrijeme praškog proljeća, ubijen je Martin Luther King ,a ideje i pokret flower power se nezaustavljivo šire svijetom,Beatlesi se počinju raspadati. Sva se ova svjetska događanja i štrajkovi i nemiri prelijevaju i u našu stvarnost. Nezadovoljstvo plesača Studija za suvremeni ples situacijom u ansamblu raste. Naime odlaskom u Englesku Vere Maletić nema predstava, javnih nastupa, a u plesnim filmovima, koje radi Vera, pleše svega par plesača. Ana Maletić s druge strane počinje gubiti autoritet u ansamblu. I ona je nezadovoljna disciplinom zalaganjem, nemotiviranošću plesača i konačno odlučuje prestati raditi i raspušta ansambl. Bio je to šok. A plesači među kojima su i Lela Gluhak i Zoja Buneta, koje također predaju sa mnom na Školi me mole, da preuzmem umjetničko vodstvo. Direktorica škole prof. Truda Reich se slaže i podupire me(vježbamo u prostorijama Škole) i ja pristajem ne znajući s kojim ću se ogromnim problemima uskoro naći. Ali svi smo mladi,hrabri, puni radosti i volje za radom. Ja doduše osim vođenja treninga i nekoliko koreografija u Beču na Akademiji nemam pojma o vođenju ansambla. Počinjem ab ovo.
Ne znam kako naći( i kvalitetno snimiti) glazbu, kostimografa, dvoranu, rasvjetu itd. Međutim moram priznati svi plesači stoje uz mene, pomažu u koreografiranju i u svibnju izlazi naša, moja prva plesna produkcija. Ja sam doduše totalno izvan sebe, jer mi 10 dana prije premijere pogiba mlađi brat, tako da mi je taj cijeli period u magli. Znam samo da Igor Mandić, tadašnji enfant terrible koji piše o svemu, nije oduševljen. Drugih osvrta nema, a plesači su oduševljeni. Eppur si muove.
Dakle 15.05 1968. izlazimo s premijerom Vibracije-varijacije. Pleše 11 plesača od kojih 7 uz mene i koreografiraju:Branka Zimmer, Lela Gluhak,Ivanka Cerovac, Barbara Verlič, Zaga Prijić, Dorica Kljaković Predstava je inspirirana tekstovima Vlade Gotovca i J. Joyce-a na vlastite zvučne kulise i glazbu Rubena Radice, Zlatka Pibernika i drugih stranih autora.
Slijedeće godine 1969. postavljamo Impresije-Barok, Jazz, Modern (koreografi Ivanka Cerovac, Lela Gluhak, Zoja Radmilović, Zaga Prijić i Tihana Škrinjarić), s kojom predstavom gostujemo i u Beogradu u Domu omladine s velikim uspjehom,a osim u Zagrebu na raznim scenama gostujemo i u Varaždinu i Čakovcu Surađujem i koreografiram za Impromptu de Biennale Branimira Sakača i njegovu fonoplastičku eksperimentalnu grupu. Plešu plesači Studija, a počinju i mnogobrojni pozivi za suradnju s televizijom (Na stratištu H. Berlioza u režiji Vlade Seljana pa suradnja s Mladenom Raukarom u mnogim emisijama) Nedjeljama u emisiji Videofon ” postavljam nekoliko 15 minutnih baleta u režijama Ede Galića i Davorina Bošnjaka.
1970. godine postavljamo 5 novih koreografija :Plesačev svijet, Panta Rhei, Litanija za Lukreciju, Likovi i plohe Znakovi. Biserka Ružić, Željka Turčinović , Darko Kolar i Davor Vincelj počinju koreografirati. Gostujemo na osječkim Analima komorne opere i baleta za koji uz Likove i plohe i Litanije za Lukreciju Ivanke Šerbedžije, Lela Gluhak postavlja Lalitu, a ja Katarzu. Ljeti 1970. dio plesača odlazi u Grožnjan i stvara koreografiju Znakovi, dok ja odlazim u Köln na stručno usavršavanje.
S kazalištem Komedija osobno počinjem surađivati kao koreograf 1969. u predstavi „Diana Nemorensis“ i „Velika trka“ Milana Grgića i Alfi Kabilja. Bio je to prvi očaravajući susret s mjuziklom. Nakon toga se javlja Relja Bašić, koji želi angažirati cijeli ansambl za novi mjuzikl koji postavlja u Komediji „Obećanja, obećanja“ 13.02.1971. Mi prihvaćamo suradnju i tako počinje višegodišnji angažman Studija za suvremeni ples kao vanjskih suradnika u Komediji i mene kao koreografa. Nemamo potpisan nikakav ugovor, ali idemo iz projekta u projekt. Postavljam: Nakon Obećanja, Jaltu 1971., Dundo Maroje 72. 1972, Okaj 1974., Gubec-beg 1975., Splitski akvarel 1975, Dlakav život 1976., Ivan od leptira 1976., Jadnici rok opera, Novela od stranca 1977., Ho-ruk 1977., Grička vještica 1979., Gospoje i husari.
U Studio se javlja sve više plesača. U jednom periodu imam 10 plesača i 10 plesačica. Vidim šansu za profesionalizaciju Studija za suvremeni ples i mislim da bi bilo odlično da se plesači zadrže u ansamblu jer uz svoje samostalne programe plesači nastupaju i zarađuju u kazalištu Komedija i vrlo često na televiziji (ozbiljan i zabavan program televizijskih programa Zagreba, Beograda, Skoplja, Ljubljane i Sarajeva).
Mjuzikl „ Obećanja,obećanja” su bila za sve plesače i za mene veliki izazov. Scena, glumci, pjevanje, scenografija i prekrasna glazba Burt Bacharacha. Relja je stalno dolazio na probe i bodrio nas i premijera je 13. 02. 1971. bila kulturni događaj.( Ovaj puta je Igor Mandić napisao panegirik) Uskoro me i Vlado Štefančić poziva na rad na novom mjuziklu. 28. Prosinca 1971. je prva izvedba „Jalte, Jalte“ Milana Grgića i Alfi Kabilja. Taj period je bio nevjerojatno intenzivan, radimo, stvaramo, atmosfera u ansamblu je nikad bolja.
Ipak 1970. Lela Gluhak i nekoliko plesačica izlaze iz Studija i osnivaju Zagrebački plesni ansambl. Zaprepaštenje, jer nisam imala pojma što se sprema. Bila sam tako reći pozvana na njihovu premijeru.
1971. godina je godina hrvatskog proljeća, ali i izuzetnog stvaralačkog naboja,uspjeha i rezultata Studija za suvremeni ples i mene osobno. Nakon svečane premijere “Jalte, Jalte“ krenuli smo na prvu turneju po SSSR-u. Vlado Štefančić je režirao, pjevali su Novi fosili, Zdenka Kovačićek i Miki Jevremović, tadašnja zvijezda bivše Jugoslavije, a mi smo imali svoje plesne uratke. Turneja je trajala 3 mjeseca.
U isto vrijeme sam s ostatkom ansambla postavila novi balet „A zašto ne“. To mi je bio vrlo zanimljivi koreografski izazov „Tko smo, što smo, srce ili mozak,, razum ili emocija, svijest?“ (.Jedna se ogromna žuta forma,koja podsjeća na oblik mozga (scenografija Dejan Jokanović) može rastavljati i sastavljati uz vrlo zanimljivu glazbu free jazza (izbor glazbe Miro Križić)). Zatim počinjem glazbeno surađivati s Krešimirom Fribecom, s kojim slušam djela naših skladatelja i oduševljavam se zborskom glazbom Matetića-Ronjgova Pozivam kolegice i plesačice Branku Kolar i Zagu Prijić i zajedno postavljamo Zvuci Istre (Ćaće moj). To ljeto 1971. odlazimo na plesno usavršavanje na Ljetnu plesnu akademiju u Kölnu, gdje se održava i Natječaj za mlade koreografe. Predsjednik žirija je sam Glenn Tetley , veliki umjetnik, čija smo djela imati prilike vidjeti i u nas u Zagrebu i Dubrovniku.
Nastup na Internacionalnom natječaju mladih koreografa bio je odlično primljen iako smo se mi u toj velikoj, profesionalnoj konkurenciji osjećali kao totalni autsajsderi. Bile su prijavljene 22 koreografije,od kojih je nakon prvog kruga žiriranja ostalo 14 od kojih i 2 naše koreografije.
„Mojim kolegama i meni bilo bi puno draže, da je koreografija „Zvuci Istre” dobila drugu nagradu umjesto Počasne i umjesto „Fantasy” kor. Sirpa Jorsmaa i Toni Salatino. Rezultat bivšeg Studija za suvremeni ples Ane Maletić impresionirao je fascinantno jasnim formama, stilističkom čistoćom i snažnim grupnim formacijama” (Tanzarchiv 1971.)“
Zanimljivo je, da sam ja dobila najbolju kritiku u životu u inostranstvu. Naime taj isti plesni kritičar Tanzarchiva je napisao, da mu je žao, da ne postoji nagrada kritičara, jer da bi njegovi kolege i on prvu nagradu dodijelili mojim Likovima i plohama Dubravka Detonija, jer smatraju to djelo najzrelijim i najuspješnijim na Natječaju. Tim veće nam je bilo iznenađenje pri povratku u Zagreb, kad nam je Lela Gluhak-Buneta,bivša kolegica koja je sada vodila svoj Zagrebački plesni ansambl napisala vrlo negativnu kritiku u Večernjem listu za „Zvuci Istre”.
Međuljudski ili kolegijalni odnosi među ansamblima i baletom Hnk zapravo nisu uopće postojali. Svatko je radio za sebe. Dapače baletani HNK su smatrali, da suvremeni ples( ili ono što smo mi svi radili) ne zadovoljava ni umjetničke ni profesionalne kriterije. Taj se je stav tek kasnije polako mijenjao. Problem su bili i kostimi, trebalo je negdje nabaviti materijale, zamoliti kostimografe (Ika Škomrlj, Ljubica Wagner i dr.) a nije bilo financijskih sredstava, što me je dodatno umaralo i na neki način ponižavalo. Ipak te 1971. godine izašli smo u prosincu s još jednim plesnim programom „U početku bijaše ritam“ (koreografi Branka Kolar,Zaga Prijić. Biserka Ružić, Ivanka Šerbedžija, Tihana Škrinjarić). Ovaj plesni program mi je bio naročito drag i zbog izbora samo domaćih autora suvremene glazbe (Boris Papandopulo, Krešimir Fribec, Igor Kuljerić, Dubravko Detoni, Milan Stibilj) i zbog mojih osobnih preokupacija doživljavanja odnosa pokreta i glazbe.
1971. godine otvorena je i Plesna scena u Narodnom sveučilištu Trešnjevka. Sva 3 zagrebačka ansambla suvremenog plesnog usmjerenja dobila su mogućnost besplatnog korištenja za svoje javne nastupe,ali provedba baš i nije zaživjela najviše zbog nedostataka osnovnih tehničkih uvjeta.
A 1971. sam se nažalost morala oprostiti od svog pedagoškog rada na Školi za ritmiku i ples i prešla u slobodne umjetnike, jer ni fizički ni vremenski nisam kvalitetno mogla držati nastavu i obavljati sve veći i veći dio kreativnih i tehničkih poslova za Studio za suvremeni ples. Disciplina je morala biti zavidna u ansamblu. A nekoliko godina smo čak obavezno svi odlazili već u 8 sati ujutro u Jurjevsku ulicu na klas kod Maje Bezjak 3 put tjedno, pa na dalje probe u ZKM u Preradovićevoj, gdje smo dobili prostor za vježbanje (opet privatnim vezama,hvala pok.dir. Nikoli Vončini)nakon što su nas „srdačno” ispratili iz Škole za ritmiku i ples.
Volim se sjećati i baleta Simfonije matrix (Branimira Sakača )i Simfonije vespro( Borisa Ulricha),a Prsten nas je sve opet jednom i energetski potpuno zaokupio. Zalog ljubavi, koji se u narodu daje kao jabuka ili prsten, ideja je ove koreografije. Jabuka putuje,dok ne zatvorimo krug, kao i u životu kad dajemo,ne očekujući da nam se vrati, a dobit ćemo vjerojatno kasnije od neke sasvim druge osobe.
Zadnja koreografija, koju sam radila u Studiju bio je Bachov II. Brandenburški koncert u F-duru. Bila je to 1978. godina. Odmah iza nove godine smo gostovali u tada kultnoj beogradskoj emisiji za kulturu, koju je vodio Momo Kapor u Muzeju 20. st. vrlo uspješno ali sam nakon toga objavila da odlazim i da ću još biti u ansamblu do premijere Gričke vještice u ožujku (koju sam koreografirala), a za moju nasljednicu sam predložila Zagu Prijić, izvrsnu plesačicu, koja je već i prije koreografirala a tad upravo postavila svoj prekrasan balet Kvartet 78.
Na kraju mogu reći da sam ponosna na taj dio mog umjetničkog rada, da sam zadovoljna, da smo u to vrijeme kao ansambl značili, bili prepoznati kao kvaliteta u Zagrebu i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, da smo gostovali na festivalima glazbe, baleta i stvaralaštva mladih u Ljubljani (Ljubljanski biennale baleta),Beogradski festival mladih umjetnika, nekoliko puta na Splitskom ljetu i osječkim Annalima, u Novom Sadu, Grazu, Palermu,Berlinu , bili na dvije višemjesečne turneje po bivšem Sovjetskom savezu itd. Naravno, da sam ponosna i da smo bili dio stvaranja zagrebačkog mjuzikla u suradnji s Vladom Štefančićem, a bili smo na neki način i pioniri stvaranja hrvatskog zabavnog programa u suradnji s Antunom Martijem, Ivanom Miladinovim i dr. Ja sam se trudila i svakom projektu pristupala s maksimalnim žarom,ali bez mojih divnih plesača, kolega koreografa ne bih mogla sama realizirati ovoliko mnogo projekata,koliko smo u 10 godina imali. Hvala Zaga Prijić, Branka Kolar, Darko Kolar,Linela Šutej, Mirjana Preis, Desanka Virant, Danijela Orešković, Željka Turčinović,Gordana Omeragić, Andrija Laboš,Drago Asić, Ante Jurić, Biserka Kopač,plesači s kojima sam najviše i najdulje radila.
Ovaj tekst pišem povodom obilježavanja 60-godišnjice Studija za suvremeni ples i želim svom (bivšem ansamblu)još barem toliko godina rada i uspjeha u današnjem Novom svijetu s tisuću novih puteva i mogućnosti o kojima mi nismo mogli ni sanjati.