Mislim da sam te prvi put vidjela u muzejskom podrumu, na jednoj između prve i nedavne stote redom izvedbe Love Will Tear Us Apart. Pamtim neobičnu kompoziciju te predstave, epizodnu strukturu kreiranu oko pop-muzičkih minijatura, gradnju do naslovne koreografije, i rumenilo na licu (koje ne pamtim) čovjeka kojeg si uvela na izvedbeni dio hladnog poda da posluži kao rekvizit, kao partner, kao zrcalo, kao meta prodornog pogleda. Kad razmišljam o tvom plesu, razmišljam o virtuoznosti, snazi, ljepoti, o pokretu koji je čvrst i jasan. Razmišljam i o glazbi, kao bazi, kulisi, kontrapunktu, čak i kad je ta glazba tišina, dah, šuškanje kostima i prigušeni škripaj plesnog poda. Voljela bih da zato svakom pitanju ovog razgovora s odgodom pridružimo soundtrack (opis, link, sliku zvuka…) koji odgovara pitanju po kojoj god tvojoj nutarnjoj logici… a pitanja slijede: 5 – 6 – 7 – 8
8. Krenimo otpočetka; kako si proplesala i što bi mogla biti prateća glazba tvojih najranijih plesnih sjećanja?
Mislim da svi plešu kad su mali pa onda odluka o nekom formalnom učenju i svakodnevno posvećenom vremenu nekako znači proplesati u ovom smislu. Slobodu i užitak (koji mi ples nosi) sam prvi puta zabilježila oko osme ili devete godine i to su tada bile neke školske koreografije i satovi suvremenog plesa u školi „Blagoje Bersa“ u Zadru. Sama za sebe sam većinom plesala na ploče mojih roditelja i svakako mislim da bi one obilježile soundtrack tog razdoblja. Upravo u to vrijeme od desete do četrnaeste me glazba prvi puta i dotakla na neki osoban način. Zanimljivo ples tada nije imao veze samo sa isplesavanjem ritmičkih obrazaca ili notnih vrijednosti već se sjedinio u tjelesnom izražavanju na moj način, što mislim da je i danas istina u koju vjerujem ili način na koji čujem glazbu i zvuk.
7. Imaš bogat opus kao izvođačica, su-autorica, koreografkinja; pamtiš li kad si prvi put sama birala ili stvarala zvučnu kulisu svoga plesa? Jesi li oduvijek su-stvarala svoje plesove?
Soundtrack: glazba tog povijesnog trenutka.
Za mene je već izvođaštvo autorstvo pa nekako ne pamtim točan trenutak te neke intervencije u sadržaj onoga što izvodim jer mi je oduvijek to vezano na razne načine. Sve te školske priredbe i koreografije sam sama napravila a u plesnoj školi sam imala sreću da se svaka koreografija radila iz nas i svi smo stvarali svoje pokrete na zadane teme. Vrlo često smo donosili glazbu koja nas inspirira i to su redovito bile neke popularne skladbe koje su nam se sviđale. Prvi puta kada sam odlučila raditi nešto za Platformu mladih koreografa shvatila sam to jako ozbiljno i u toj ozbiljnosti mislim da se izgubio onaj moj prvi drive za pokret. Koristila sam i glazbu i koncept koji sam mislila da mora zadovoljiti kao nešto ozbiljno i naravno to nije komuniciralo ništa. Rekla bih da od tada nekako beskompromisno radim ono što osijećam i glazbu koristim ili kao poticaj ili kao atmosferu a u području zvuka najdraža mi je ambivalentnost značenja kao i kolektivni doživljaj spajanja svih elemenata izvedbe u jedno.
6. Sve dulji i dublji staž paralelno gradiš kao plesna pedagoginja; što bi rekla – kako se nekoga uči plesu? Koliko u svome pedagoškom radu crpiš iz iskustva koja si imala dok si se sama učila plesu, a na koje ti je načine možda stalo da se od njih odmakneš?
Soundtrack: glazba koju uvijek, ili makar najčešće, koristiš u nekom trenu svojih klasova.
Da imam stvarnu strast da približim nekome postavke tijela u pokretu i način na koji ono može hraniti osobu ali mislim da se ne može nekoga naučiti plesati. Ples je toliko neki intimni doživljaj da zapravo taj osjet i iskustvo dolazi isključivo iz pojedinca i načina na koji se prepušta pokretu. Za mene su to dvije odvojene stvari, naučiti egzekuciju određenih pokreta i zaista plesati, sasvim nešto drugo. Ples je nešto što dolazi do mene kao gledatelja a egzekucija pokreta, čistoća i vještina mogu biti i sport. Za mene virtuoznost počinje spajanjem tehnike i tog osjećaja prepuštanja i preduvjet za tako nešto je svakako rad na svijesti o vlastitom kretanju. Imala sam jako slobodan i kreativan pristup plesu u Zadru jer su to komunicirale moje nastavnice tada Nives Šimatović Predovan i Sanja Petrovski a kasnije sam možda više tražila formalni dio same vještine kroz školovanje u Zagrebu I Salzburgu. Oba pristupa su jako važna i mislim da ih pokušavam stalno ispreplitati u svojoj nastavi. Ono od čega se definitivno odmičem je neki formalni okvir moći u obrazovanju, načina komunikacije koji je sa visoka ali i dociranja o samo jednom ispravnom putu. Za svaku vrstu kreacije – a ples je to u svojoj srži- osoba se mora osjetiti sigurno i podržano.
5. Oprosti, nametnula sam ti pomalo bezobrazno glazbu kao središnji motiv slijedom svoje pretpostavke i asocijacije, i oslanjajući se načelno na organsku vezu između umjetnosti zvuka i umjetnosti pokreta, no koliko je ta veza zapravo živa za tebe? koliko ti znači? kako ti vibrira?
Soundtrack: glazba na koju od/uvijek plešeš.
Ma svakako je živa za mene. Jako su slični postulati i mislim da spadaju u neki zaseban žanr jer ono što glazba/zvuk i pokret rade (ne nužno zajedno) je veličanstveno. Obje umjetnosti otvaraju neki zaumni prostor u koji rijetko ulazimo u svakodnevnici a bitan je dio svih nas. Svakako ih stavljam u posebnu kategoriju kojoj bi možda još dodala i poeziju. Nisam pobornik „opisnog“ plesanja na glazbu i čak i kada se krećem „na glazbu“ to je više neko preuzimanje i sinergija nego ropstvo nad izplesavanjem ritma. Ali kod glazbe i zvuka volim što otvara prostore i zato mi je jako vezano sa tijelom jer oboje stvaraju neki mali balon sadašnjeg. Ti prostori su nekad arhitektonski a nekada emocionalni …
4. Kako gradiš koreografiju bez glazbe, koji su osnovni impulsi kada si na plesnom podu samo ti, i tišina?
Soundtrack: zvuk tvoje omiljene tišine.
Vrijeme je nešto što smatram izuzetno bitnim i mislim da se provlači kroz sva pitanja do sada ali i sve uloge izvođaštvo/koreografija/pedagoški aspekt. Ritam i dinamika su nešto što za mene opisuje i kroz tu prizmu doživljavam svijet. Neka sekvenca pokreta ili materijal koji se improvizira za mene ima jako postojanje u vremenu i tu stavljam ishodište mog osobnog izričaja a prostor je nešto što mislim. Tišina ima mnoge oblike i osim one apsolutne koja nudi neko platno za novu kreaciju volim ju izmiješati u tijelo i prilikom nekog značajnog pogleda ili dinamičnog vrtloga u izvedbi. Tišina nosi slušanje a bez slušanja ništa se ne dešava.
Zvuk- ćuk, valovi o stijene, šuma
3. Imaš prilično nagomilan raspored, uspijevaš li u procjepima između klasova, probi, putovanja razmišljati stvaralački? Što te trenutno najviše okupira u profesionalnom životu?
Soundtrack: trenutna inspiracija.
Pa ja sam zapravo ona 0 ili 100 varijanta tako da sam ili u nemilosrdnom rasporedu od 12 sati na dan (što na kraju krajeva sama i biram jer me sve to zanima) ili sam dva mjeseca u šumi kraj mora i izbjegavam svako društveno događanje. U tom rasteru ima zapravo uvijek vremena za kreaciju i ne vjerujem u vrijeme specijalno odvojeno za stvaralaštvo. Najbolje stvari ili slike su mi došle dok sam čistila kupaonu ili usisavala dakle nisam intenzivno razmišljala o konceptu. Osjetiš potrebu da nešto napraviš pa to onda i radiš i otkrivaš detalje i nijanse u trenju sa ljudima i obavezama. U profesionalnom životu me najviše okupira kako otvoriti taj prozor pokreta (onaj o kojem smo pričali prije a uključuje prepuštanje). Vuče me to i na pedagoškoj strani i na stvaralačkoj budući da sljedeći projekt koji radim ima veze sa ritualima i glasom. Što je to gdje se izmaknemo vlastitom nadzoru i konstruktu i samo jesmo. Koji su preduvjeti za to na sceni ali i životu.
2. Što je posljednje na što si plesala, sada prije nego si sjela natipkati ovaj odgovor? I kako bi opisala taj ples?
na Parola koju sam stavila u prošli odgovor. Opisala bih ga kao ritam koji u obliku boje putuje kroz moje tijelo (prije svega mekano kroz trup i područje dijafragme) i završava čoškasto i oštro u perifeiji tijela, stopalima i prstima. Glava čeka da bude pozvana pokretom trupa i pogled je usmjeren ka zemlji. Da smo u kazalištu sada stajala bih na nekoj zemlji i prašina bi se dizala. Iznutra taj pokret stvarao je osjećaj urgencije ali i smireni tok nekih davno zapisanih običaja kako mog tijela tako i kolektivnog.
1. Kako zamišljaš glazbu, ples i njihov odnos u budućnosti?
Soundtrack: bljesak unatrag iz budućnosti.
Uh budućnost… Zabrinuta sam trenutno oko svih zbivanja u svijetu. Ne mogu odvojiti način na koji mislim da se mijenja svijest o vlastitoj odgovornosti ali i onome što nam je iskonski bitno. U tom svjetlu trenutno ne gledam baš svijetlo na daljnji razvoj događaja i ne polažem prevelike nade u bolji položaj umjetnosti pa time i glazbe i plesa. Zaboravljamo potrebe koje nas čine širima i otvorenijima. Doduše uvijek su takva razdoblja upravo potakla prosvjede, bunt i nove vrijednosti. Vidjeti ćemo što nam nosi vjetar. Osobno svoju budućnost uvijek zamišljam u nekom zelenom i plavom pa tako i zvukovi i pokreti su nešto mirniji ali puni.