Što za tebe podrazumijeva doručak šampionke? Bilo da je hranidbeno, duhovno, umjetničko, emocionalno, intelektualno, informativno, ljudsko, životinjsko, meteorološko, kibernetičko – što te puni energijom na početku dana?
Ja sam vrlo energična osoba, moj dan je pun aktivnosti, što zahtijeva puno rada na sebi. Moja su jutra uvijek aktivna – prije nego što krenem u dan, kako živim pokraj šume na Črnomercu, ne propuštam udahnuti svježi zrak, zahvaliti se na novom danu, proći kroz obaveze koje me čekaju, dobro se rastegnuti, a zatim doručkovati.
Najčešće je to jednostavan, mali, zdravi bio obrok uz kavu ili čaj, nakon čega sjedam za laptop ili krećem u dan – nekad na edukacije, nekad na probe, ponekad na radionice, a katkad je to jutro u društvu obitelji i prijatelja. Nikada nije sasvim isto.
Što te osobito ovih dana kopka, a što te goni? Na čemu ovih dana radiš?
Ovih mi dana misli zaokuplja vrijeme – ponekad mi se čini da ga nikad nemam dovoljno. Dok se uz kazališne obaveze educiram za psihodramskog terapeuta, imam jako puno zadataka koje moram obaviti kako bih ispoštovala rokove i sve završila na vrijeme.
Možda bih upravo to izdvojila – kako najbolje organizirati studiranje i uskladiti ga sa svim ostalim obavezama
Zasad si autorica-izvođačica dviju, srodnih a bitno različitih monodrama; kako svoje monodrame krojiš i prekrajaš? Gdje sve nastaju, prije nego zažive svojom puninom na kazališnim daskama s publikom?
Sve nastaje u nekom prostoru u meni gdje se rodi inspiracija, neki mali impuls teme, a onda si dopustim da mi to dođe nekako samo.
Najčešće kod kuće maštam, razmišljam o svemu oko ideje, mapiram mali hodogram kako tu ideju najbolje oblikovati. Volim glazbu – ona pokreće moju maštu, a onda se prepuštam, stavljam misli na papir, razgovaram sa suradnicima, prijateljima i kolegama prije nego što sve pretočim u projekt za realizaciju.
Zanima me puno stvari i okupira često puno tema gdje me vodi i vuce znatizelja, no ono što ide prvo vani je ono što mi je najdominatnije tog trena sa mnom – to su nekako moje teme: odnosi, život, time i smrt, ljubav… Sve nastaje u mom malom, lijepom domu pokraj šume, a inspiraciju crpim iz života, iskustva, prirode.
Jesi li imala priliku izvoditi na nekazališnim mjestima? Koja si istražila, a koja bi tek voljela istražiti? U koji ambijent kao izvođačica najbolje pristaješ?
Naravno, svaki nezavisni umjetnik suočen je s gostovanjima na kojima se predstava mora prilagoditi prostoru koji domaćin osigurava. Na to smo svi već naviknuti. Bilo je mnogo zanimljivih prostora, ali uvijek je najzahvalnije biti u kazalištu jer su tamo svi potrebni uvjeti za stvaranje magije.
No, ponekad to ovisi o samoj predstavi – ako je zamišljena za specifičan prostor, prilagodba postaje dio njenog karaktera. Voljela bih nastupati na predivnim mjestu – u gradu, na ulici, uz rijeku… Takva vrsta “kazališta” izuzetno je zanimljiva jer okolina postaje suigrač u predstavi, a i publika doživi kazalište na drugačiji način.
Imala sam priliku nastupati na trgovima, u starim gradskim jezgrama, po predivnim otocima. Rekla bih da sve ovisi o projektu – svaki prostor može biti poseban ako može podržati i ispričati priču na kojoj radim.
A u koji kao neizvođačica najbolje pristaješ? Pokaži!
U društvu svojih prijatelja, a nekada uz dobar film, dom i lijep san. Odmor je zaista jako potreban, a ponekad si ga premalo dopuštamo.
Kamo odlaziš po najbolju tišinu?
U šumu, u prirodu, u šetnju! Šuma je moj raj.
Jedino što se opire reprezentaciji, jedino što ne možemo doista izvesti/iskusiti (i ostati žive), ujedno i jedino što ne možemo sanjati – je smrt? Kako si sve pristupala temi smrti u Final Actu, i što je među najzanimljivijim stvarima koje si u procesu naučila?
Smrt je nešto što nas neprestano zaokuplja, ali istovremeno ostaje izvan našeg stvarnog iskustva – uvijek je tu negdje, a nikada je doista ne možemo dotaknuti. U Final Actu pokušala sam joj pristupiti kroz fragmente, kroz ono što ostaje – geste, sjećanja, rituale. Nije me zanimalo ilustrirati smrt, već istražiti njezinu prisutnost u životu, u tijelu, u kazalištu, a istovremeno slaviti život.
Jedna od najzanimljivijih spoznaja u procesu bila je kako se tijelo odnosi prema nestajanju. Kako se pokret može osipati, postajati manje prisutan, gotovo nevidljiv, a opet snažno utjelovljivati odsutnost. No, kroz taj proces shvatila sam i koliko je smrt neodvojiva od života, koliko nas uči njegovoj vrijednosti, koliko nas poziva da budemo prisutni i da ga istinski slavimo.
Tvoj rad s glasom i tijelom sav je razgranat i isprepleten; što bi rekla, gdje su mu korijeni, a gdje krošnja?
Rekla bih da su korijeni duboko u tijelu, u dahu, u onome što je nesvjesno, ali ipak prisutno – impuls, vibracija, rezonancija. Glas i tijelo nisu odvojeni, oni dišu zajedno, a meni je uvijek zanimljivo istraživati gdje se susreću, gdje jedno prelazi u drugo.
Krošnja? Možda je to prostor izvedbe, trenutak kada se sve to oslobodi, kada postaje nešto više od mene same. Možda su to odnosi – s publikom, s prostorom, s drugim tijelima na sceni. Ili je krošnja ono neuhvatljivo, ono što ostane u zraku, u sjećanju, u nekom osjećaju koji se ne može sasvim objasniti, ali se nosi dalje.
Što sve glas može? Što samo glas može? (Bi li mi na ovo odgovorila audio snimkom?)
Glas je nevjerojatno moćan alat. Može nositi emociju, priču, tijelo, ali i prostor – može stvoriti ritam, otvoriti nebo ili zatvoriti srce. Glas može biti suptilan i nježan, a može biti i snažan, prodoran, pun prisutnosti. On je most između unutarnjeg i vanjskog, on daje život onome što je nematerijalno.
Što samo glas može? Može komunicirati duboke, neizgovorene misli i osjećaje. Može izgovoriti istinu koja je možda teško reći riječima. Može stvoriti prostor u kojem se sve čuje, sve postaje jasno, a opet, ponekad, ne kaže ništa.
Što je tijelo kad nema glas(a)?
Tijelo bez glasa je poput tihog svjedoka, nositelj emocija i misli koji ne može ispričati svoju priču riječima. Ipak, ono ostaje prisutno, kroz svaki pokret, kroz svaki dah, kroz svaki napetost mišića ili opuštanje. Bez glasa, tijelo postaje more signala, koje možda ne možemo verbalizirati, ali možemo osjetiti. To je prostor nesvjesnog, osjećaja, fizičke memorije koja ostaje ukorijenjena u tijelu, unatoč tome što je komunikacija postala šutnja.
Tijelo bez glasa govori na svoje načine, u tišini, govoreći onim što može – kroz pogled, geste, hod, položaj. Možda nije glas ono što oblikuje tijelo, nego upravo ta tišina u kojoj ono postaje nositelj svega što je neslušano, ali osjetljivo.
Je li glazba po svojoj prirodi više pokret ili tijelo?
Glazba je istovremeno pokret i tijelo, ali možda više pokret u svom esencijalnom značenju. Ona se stalno razvija, mijenja, prati ritam, uvlači nas u tijek, u tok energije. Pokret je u njezinoj strukturi, u njenim valovima, u svakom udaru, svakom zvuku koji se prostire kroz prostor i tijelo.
Ali glazba nije samo zvuk. Ona je također tijelo – jer svaki ton ima svoju materiju, svoj oblik, teksturu. Glazba se osjeća u tijelu, odjeća mu kožu, donosi vibracije koje preplavljuju svaki dio nas. Možda bismo mogli reći da je glazba pokret koji daje tijelo, jer pokreće, ali ostavlja trag, oblik, duboko u nama.
Za mene, glazba je kao ples između tijela i pokreta, između zvuka i tišine, neprestani dijalog između onog što čujemo i onog što osjećamo.
Što je prva stvar koju si napravila na početku svog prvog sata s Podmlatkom SSP-a?
A što su nadalje bile osovinske točke tvog segmenta programa?
*razumjela sam da si svoj blok odradila, ali ukoliko još nisi, možemo premjestiti pitanje u sferu planirane budućnosti – što zamišljaš da ćeš prvo napraviti?
Prvo što sam napravila je provjerila s grupom gdje je svatko ponaosob i s cime dolazi, tj. koje su želje, potrebe i očekivanja. Naime kako god da isplanirala i zamislila rad, uvijek ga prilagodim i usmjerim s obzirom na potrebe grupe i onoga što je trenutno prisutno u prostoru.
Kako se povezuješ sa suvremenim plesom? Što ti znači, kako misliš o njemu? Na koje te načine inspirira, ako te inspirira, i odakle potječu prve strujice tog izvora?
Suvremeni ples za mene je oblik izražavanja koji se neprestano razvija, koji ne poznaje granice i koji traži istinu u svakom pokretu. On je prozor u dušu, kroz tijelo, bez potrebe za riječima. Povezujem se s njim kroz njegovu slobodu, njegovu spontanost i otkrivanje vlastitih granica. Ples je za mene istraživanje, oblik kojim se mogu osloboditi od konvencija i postaviti tijelo kao primarni alat za komunikaciju.
Prve strujice tog izvora potiču iz mog vlastitog iskustva. Sjećam se da sam, kao dijete, uvijek bila fascinirana plesom, slobodnim ples uz glazbu. No, suvremeni ples sam otkrila kroz dublje istraživanje tijela, glasa i svijesti o tome kako se umjetnost može koristiti za proživljavanje i ispitivanje unutarnjih konflikata, strahova, radosti… Ples mi je uvijek bio put do unutarnje slobode i otpuštanja, a suvremeni ples me poziva da to istražujem na dubljim razinama.
Kako kao pedagoginja pomoći nekome da pronađe svoj glas?
Kao pedagoginja, pomagala bih osobi da pronađe svoj glas kroz pažljivo vođenje procesa samospoznaje, uz puno strpljenja, povjerenja i otvorenosti. Prvi korak bio bi stvaranje sigurnog okruženja u kojem se osoba može osjećati ugodno i slobodno u izražavanju. Glas je jako osobna stvar i često je povezana s našim emocijama, iskustvima, identitetom, pa je važno graditi povjerenje kako bi se osoba mogla otvoriti.
Kroz vježbe disanja, oslobađanja tijela i svijesti o glasu, pomagala bih osobi da postepeno razgradi sve unutarnje blokade koje ometaju slobodno izražavanje. Te vježbe pomažu u otvaranju tijela i uma, omogućujući glasu da se čuje i oslobodi od bilo kakvih prepreka. Fokusirala bih se na svjesno slušanje i otkrivanje prirodnih kvaliteta glasa, umjesto da se odmah traži „savršeni“ zvuk ili „ispravan“ način pjevanja ili govora.
Kroz kreativne metode, poput improvizacija, igre glasom, ritmičkih vježbi ili povezivanja glasa s emocijama, osoba bi imala priliku istraživati različite nijanse svog glasa i kako se on mijenja u različitim situacijama. I kroz to istraživanje, vjerujem da će se glas polako formirati i pronaći svoje mjesto.
Najvažniji aspekt u tom procesu bio bi omogućiti osobi da vjeruje u svoj glas, prihvati ga, i da osjeti da je vrijedan i moćan alat za izražavanje sebe. Ponekad je najvažniji korak samo dopustiti sebi da se „čuje“ bez straha od osude ili nesigurnosti.
Što je posljednja stvar koju si napravila, ili pretpostavljaš da ćeš napraviti, na samome kraju posljednjeg sata s Podmlatkom SSP-a?
Ostavljam sve još otvoreno…
Što bi mogao biti, odakle dopirati, kako zvučati glas u budućnosti?
Moguće je da će tehnologije poput umjetne inteligencije, uređaja za glasovnu transformaciju ili bio-inženjeringa omogućiti ljudima da istraže glas na novim, neslućenim razinama.
Svašta bi moglo biti, no ono za što ja definitivno navijam je veća sloboda glasa i izražavanja svakog pojednica bez straha da bude onaj koji je, autentican, ne savršen i time savršen i svoj.