Draga Ana,
je li ti hladno? Vani ovih dana vjetar reže poput britve pa je zrak na licu kao led ili otvorena rana, ali lijepo i dobro ipak, studeno. je li ti vruće, ili onako baš taman? nije li strašno zanimljivo kako led kad nas guta pali kao i vatra kad gorimo? što sanjaš, sjećaš li se? sanjaš li da letiš ili da padaš, more ili plamen, sanjaš li ikada ples? je li moguće plesati u snu? je li slično kao umirati? Na sjecištima stvarnosti i sna, sjećanja i zaborava, vremena i bezvremena, odaberi nam šest fotografija iz svog arhiva, iz svoje plesne povijesti, i ispričaj nam šest priča.
1. Najprije najstarija plesna slika koju imaš i opiši nam kada je i kako nastala.
Možda nije najstarija, ali jedna od starijih koju sam mogla iskopati!
1985. godina, Osvajanje kazališta, kultna predstava Zagrebačkog kazališta mladih, ja sam treća na fotografiji. Uz tadašnje članove ZKM-a nas tri smo bile u ulogama plesačica. Puno sam nastupala kao dijete, od rane dobi. Za mene je to bilo to i eto, prati me i danas. Ova predstava je bila veliki događaj u mom mladom životu; to je bio prvi ozbiljan profesionalni angažman.
A ono na što me ful podsjetila ova fotografija je da sam trebala biti u sredini ove trio formacije (to je ipak centralna pozicija hahahahaha), a onda se moja tadašnja kolegica nagurala, doslovno me izgurala sa tog mjesta i izašla na pozornicu prije mene. Nevjerovatno mi to zvuči i dan danas, a kamoli iz perspektive nekoga tko je tada imao 8 godina i to mu je očito bio cijeli svemir. Na nepravdu, nametanje, izguravanje ni danas ne reagiram najbolje i izrazito sam senzibilna na sve te osobine, ne toleriram ih ni najmanje. Djevojčica koja se gurala nije ostala u plesu, a ja još uvijek zaneseno vjerujem da ples ipak osnažuje neke druge vrijednosti i da može graditi bolji svijet.
2. Fotografije su sablasni slet prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; nastaju kao trag apsolutnog neponovljivog trenutka kako bi u budućnost ponijele tu prošlu sadašnjost koja neće više nikada biti, i ostat će zauvijek. Ples pak izmiče svim vremenima – trepereći u sadašnjosti uvijek grabi u budućnost i rasipa u nevidljivu prošlost, neuhvatljiv je. Mnogo se baviš vremenom u posljednje vrijeme, no zadržimo te misli za sljedeće pitanje; reci sada gdje se i kako se, ako se, dodiruju fotografija i ples?
Baš mi se sviđa ova slika kako si ju opisala, kako i gdje se ples odvija. I jednako je vibrantan, kao i fotografija u sva ta tri različita vremenska aspekta. Mogu reći da oboje nastaju u tom sjecištu sadašnjosti, u oku gledatelja, svjedoka, ali okupljajući sve duhove prošlosti i budućnosti. Ples naravno na jedan način, baš kako si opisala, više grabi u budućnost jer nam nestaje iz sadašnjosti, a fotografija nas prati u budućnost, uvijek joj se iznova možemo vratiti. Oboje su nabijeni značenjima, asocijama, sjećanjima, afektima, uvijek u odnosu spram onoga koji gleda i uvijek u odnosu na to gdje smo u tom trenutku.
3. Pričajmo sada o vremenu; pričajmo o vremenu sada; odakle sve crpiš interes za vrijeme, i što ti sve vrijeme znači? Dijakrono i sinkrono, kronos i kairos, meteorološko i ono koje sadrži povijest koju je iznutra teško vidjeti … Što misliš zašto ti je vrijeme baš sada tako značajno i što si naučila o njemu plešući ga?
Uuuu, komplesno pitanje! Uh, čini se neovladivo, al idem krenuti od jednog aspekta. Zanima me aktualnost i kako se ona reflektira u tome što radim, plešem, stvaram. I to je ono što puni naš ples, boji ga, formulira ga, interpretira ga.
U tome su naravno sadržani svi naši plesovi, sve naše odplesane i neodplesane predstave što također boji i oblikuje njegovu aktualnost. To kako ju boji, kako to radi, na koji način probija u neki trenutni interes, trenutno me okupira. Što danas ja plešem kada plešem? Koje misli i odluke navigiraju moj pokret? Što proizvode i što izvlače na površinu?
4. Pokaži nam sada jednu fotografiju za koju nema riječi, nemoj nam ništa reći. Sjećanja su ionako ponekad takva.
5. Koja bi fotografija bila tvoj autoportret umjetnice u ovom trenutku njezine plesne pri/povijesti?
6. Pokaži nam fotografiju plesne budućnosti i ispričaj što na njoj vidiš, osobito ono što možda mi ne možemo na prvi pogled vidjeti.
Nisam pronašla odgovarajuću fotku pa koristim priliku da ju proizvedem riječima, ako mi dopustiš!
Grad, ulice, trgovi, dućani, škole – ples probija kroz mnoštvo. Kreće lagano, uhvati tek ponekog i malo pomalo nema gdje ga nema, u kojem tijelu se ne odvija, možda samo u detalju, u pokretu oka ili malog prsta, a možda zahvaća i kralježnicu, pelvis, ramena i glavu. VIbriraju ulice, zrak se zgušnjava, a zadovoljstvo otpušta hormon sreće. I nije obaveza, nije ni napor, naprosto je utopija.
7. Lagala sam beskrupulozno, pisanom tragu unatoč, no kad nije zločesta, laž može biti pukotina prema drugačijoj prošlosti-sadašnjosti-budućnosti, može biti zaokret od očekivanog, može biti priznanje krhkosti svih naših fikcija pa evo sedmog pitanja: može li ples lagati?
Možda bi više govorila o transparentnosti kada mislim o plesu te kako se otkriva, kako se manifestira, raspetljava, sagledava, očituje, zakreće i nastaje pred našim očima i u našim tijelima. I baš zbog svega navedenog, ponekad može biti u konfliktu— u pokušaju da iznese određene ideje upravo se neke druge pokazuju ili izlaze na površinu. Utoliko mu se ne može sakriti, hahaha i da, utoliko možda i ne može lagati, čak i kad želi :). Okrutno je koliko zapravo otkriva. Ali, kao i sve, kada doista gledaš, svijet je puno transparentniji nego što mislimo.