Koncepcija: Anna Borràs
Koreografija: Anna Borràs u suradnji s plesačima
Izvode: Anita Czako, Hilda Holm, Lea Amneby Snickers, Maja Grimsted, Daria Cristea, Teodor Cauș, Valeriia Lysenkovska, Valeriia Churai, Juliia Tytska, Nikita Sulko
Dramaturška savjetnica: Martina Tomić
Glazba: Alex Paton
Oblikovanje svjetla: Ema Kani
Kostimografija: Karlo Blažina
Rekviziti i marame: Montserrat Picó
Tkaninu ustupio: Joan Maria Borràs
Asistentica produkcije: Matilda Bjärum
Fotografija i video: Ana Opalić
Trailer: Nina Đurđević
Vizualno oblikovanje: Tihomir Filipec
Premijera: 30.9.2026. u Zagrebačkom plesnom centru
Predstava nastaje u okviru projekta dancEUA sufinanciranog sredstvima Europske Unije kroz program Kreativna Europa. U realizaciji projekta sudjeluju iduće organizacije: Studio za suvremeni ples (HR), Central Europe Dance Theatre (HU), M Studio (RO), Vitlycke – CPA (SI) i Ukrainian Contemporary Dance Platform (UA).
U suradnji: Zagrebački plesni centar (ZPC) i TALA PLE(j)S
Financijski podržano od strane: Europska Unija, Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Zagreb i Zaklada Kultura nova
Podrška: OŠ Stjepana Radića – Bibinje, Skånes Dansteater, Danscentrum Syd and København Danser Studios, kroz ustupanje studija i prostora za rad tijekom procesa kreacije
O PREDSTAVI
CALIMA je plesna predstava koja koreografskim jezikom istražuje kretanje saharske prašine preko granica i oceana, od Sjeverne Afrike prema Kanarskim otocima i dalje. Ta atmosferska kretanja preobražavaju krajolik: horizont nestaje, vidljivost slabi, a zrak postaje gust od čestica koje u njemu lebde. Sve poprima tonove okera. Calima je manje oluja, a više stanje koje obavija prostor i tijela u njemu.
Predstava se nadahnjuje i haboobom, snažnom prašinskom olujom u kojoj vjetar podiže velike količine zemlje i nosi ih kroz atmosferu. Ako je haboob sila koja pokreće prašinu, calima je stanje koje ostaje za njom: čestice lebde u zraku, okružuju tijelo i prodiru u njega.
U središtu predstave je dah: dah pod pritiskom, isprekidan dah, dah koji dijelimo. CALIMA nije samo krajolik koji promatramo, nego i prostor u kojem moramo disati. Ulazi u tijelo, mijenja njegov ritam i iznutra preoblikuje način na koji doživljavamo svijet. Disanje u takvim uvjetima postaje stalno pregovaranje između tijela i njegove okoline. Zrak više nije neutralan: gust je, vidljiv i ispunjen česticama zemlje na putovanju. Svaki udah postaje susret s daljinom. Sahara se taloži na koži, ulazi u pluća i upisuje u sjećanje. U toj izmaglici prašina nije praznina, nego prisutnost koja neprestano kruži. Sitne čestice nošene vjetrom postaju jezik migracije i preobrazbe, a tijelo privremeni arhiv svega što kroz njega prolazi.
Koreografija izrasta iz tog krhkog odnosa tijela i zraka. Pokret oblikuju promjene u disanju: dah se produbljuje, nailazi na otpor ili se skraćuje s promjenom gustoće zraka. Tijela nisu samo smještena u calimu; ona ih neprestano oblikuje. Zvuk i svjetlo postaju produžetak prostora koji diše. Prate udisaje i izdisaje plesača, stvarajući promjenjiv scenski krajolik u kojem su slika, zrak i tijelo nerazdvojni.
Predstava otvara i pitanje zajedništva: kako ostajemo zajedno kada je disanje otežano? Kada vidljivost slabi, dah postaje ono što dijelimo, nevidljiva nit koja povezuje tijela u prostoru.
CALIMA je istodobno materijal i metafora: stanje u kojem zrak i čestice neprestano ulaze u tijelo i napuštaju ga, mijenjajući granicu između unutarnjeg i vanjskog. Predstava stvara zajednički prostor u kojem se koreografija ne doživljava samo pogledom nego i dahom. Pokret nastaje iz gustoće, ograničenja i krhke ustrajnosti disanja.
