Marin Lemić
15 srp. 2024

Marin Lemić

Razgovor pod rascvjetalom jabukom sakrivenom u gradskom centru; uz sok, i čašu vina, jednu focacciu, i jedan kofer.

15 srp. 2024

Razgovor pod rascvjetalom jabukom sakrivenom u gradskom centru; uz sok, i čašu vina, jednu focacciu, i jedan kofer. 

Priča postanka: 

I. dio: MTV & vlastita soba

Uvijek sam plesao, odmalena. Zapravo mislim da mi je najveća ljubav u stvari bila glazba i da sam počeo plesati jer sam morao nekako izraziti sve što osjećam prema glazbi kroz pokret. Moja se familija bavi sportovima pa sam ih i ja probao nekoliko, ali uvijek je bilo očito da gravitiram prema plesu pa sam najprije u Zadru počeo plesati folklor, a onda me mama upisala u glazbenu školu u kojoj su postojali satovi ritmike i plesa. I tako sam krenuo, s nekih 9 ili 10 godina. U tom sam se okružju osjećao prirodno i shvatio da je očito to to, ali s vremenom… Znaš kako je to u maloj sredini; isprva nisam bio jedini dečko, ali kako su drugi polako odustajali, ostao sam jedini i postalo mi je čudno. Onda sam s četrnaest godina taman odradio neko natjecanje i profesorica me pitala bih li htio nastaviti plesati i upisati srednju školu klasičnog baleta u Zagrebu, a ja sam rekao ne i odlučio da više neću plesati. Uglavnom, uhvatio me pubertet, htio sam neku promjenu i tako sam službeno prestao plesati, krenuo u opću gimnaziju, nadajući se da me nitko neće prepoznati kao plesača. Ali Zadar je mali grad i svi su me već znali, a ja sam ubrzo shvatio da mi ples jako nedostaje i počeo se kroz te četiri godine gimnazije zatvarati u svoju sobu i plesati. Htio sam se vratiti plesu, ali nisam znao kako. Mama mi je primijetila kako izlazim znojan iz sobe, ali bilo mi je bed reći da treniram jer mi nedostaje. Onda je krenulo razdoblje kad svi počinju izlaziti vani, a u Zadru je tada još postojao klub Gotham i jedva sam čekao petak i subotu da se isplešem. I opet su me svi nekako znali: evo plesača. Često bi me netko pitao zašto se ne bavim plesom, a ja sam samo govorio da ne znam… 

II. dio: biološki pokušaj 

Kad mi je bilo osamnaest i došlo je vrijeme da odlučim što ću sa sobom, znao sam da bih volio nešto s plesom, ali nisam znao kako ni gdje, bio sam jako sramežljiv i introvertiran, bilo mi je teško komunicirati s ljudima. A kako su me zanimale i kemija i biologija, pomislio sam da bih mogao upisati molekularnu biologiju u Zagrebu! Ali to nije baš upalilo pa sam ipak upisao prehrambeno-biotehnološki fakultet i tamo proveo godinu dana, iako sam odmah na prvim predavanjima iz biologije i kemije, za koje sam mislio da me toliko zanimaju, shvatio da me u stvari ne zanimaju dovoljno. Zahvaljujući ujaku koji mi je imao dosta konekcija s kazalištem, počeo sam odlaziti na predstave, pogledao sam jako puno plesnih predstava i cijelo si vrijeme mislio: jao i ja bih tako… Bilo mi je zapravo užasno teško, silno sam se htio vratiti plesu, ali nisam znao kako da to napravim. I onda sam naišao na trening Ane Mrak u podmlatku Studija za suvremeni ples. 

III. dio: otkrivanje suvremenog svijeta 

Nije mi uopće bila namjera ubaciti se u suvremeni ples, htio sam zapravo više jazz, više MTV, više Michael Jackson. Ali došao sam vidjeti kako to izgleda i tamo me dočekala Ana Mrak. Mislio sam okej, ova se cura neobično kreće, izgleda zanimljivo, ne čini se pretjerano zahtjevno, i kad sam probao, shvatio sam – jao, ovo je totalno nešto drugo. I to je bilo to, nisam mogao više odustati. Svima sam rekao da prekidam faks i da ću se baviti plesom. Kao dečko imaš privilegiju u plesnom svijetu jer nas nema puno pa su me često pozivali na treninge i ubrzo sam počeo dolaziti na jutarnje treninge Studija i ZPA. Tada mi se nije još sasvim staložilo da ću se time baviti i što to zapravo znači, pitao sam se gdje sam ja u svemu tome, ali znao sam da mi je ples velika strast i da želim istražiti što to znači. Osjećao sam se rascijepljeno, činilo mi se da sam jedna osoba u studiju, a druga izvan studija, trebalo mi je vremena da se to sve spoji. Dosta se tu stvari otvorilo prije nego sam 2008., s 22 godine, upisao akademiju Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten (smjer Modern Theatre Department) u Amsterdamu. 
Zapravo nisam uopće znao da vani postoje akademije za ples, nisam uopće razmišljao o tome, ali kad sam saznao, htio sam prije svega iskusiti što znači biti na pravoj plesnoj audiciji. Pomisao da odem van Hrvatske me isto malo plašila, ali znao sam da će mi biti krivo ako ne odem. A kad sam prošao, pomislio sam da je to znak da bih trebao pokušati da vidim kako će sve to ispasti. Promijenio sam grad pa državu i sve je bilo jako novo. Totalan šok; dobio sam nešto o čemu sam možda sanjao, ali ništa nije izgledalo kako sam zamišljao.

IV. dio: vanzemaljska iskustva 

Iskustvo akademije bilo je intenzivno, ali razdoblje s daleko više lijepih nego negativnih doživljaja. Tada sam još jednom shvatio da je ples definitivno ono čime se želim baviti. I kako sam bio u tom sistemu, upoznavao ljude i počeo raditi projekte, nakon završetka akademije sam ostao u Amsterdamu još godinu dana. Imao sam radnu vizu jer tad još nismo bili u EU i kroz tu godinu sam uspio upoznati Amsterdam kao grad van akademije. Život mi je tad bio jako dobro izbalansiran između posla i privatnog života. Ali htio sam raditi za koreografa Guy Weizmana koji ima kompaniju Club Guy and Roni koji je inače Izraelac a ima bazu u malom gradiću  Groningenu u Nizozemskoj i odlučio otići na audiciju kako bih dobio priliku. Zapravo nisam bio svjestan da je audicija bila za gradsko kazalište u Njemačkoj Staatstheater Oldenburg i Staatstheater Mainz u kojem ću, ako prođem, ostati barem dvije godine; na jednom mjestu i u ansamblu koji ima svoj sistem. Opet sam se malo premišljao i odlučio prihvatiti. U tom sam kazalištu na kraju ostao četiri godine, s time da smo promijenili lokaciju nakon dvije, i cijelo je iskustvo bilo užasno intenzivno jer je način rada u ansamblu kao neka vrsta Big Brothera; neprestano si s istim ljudima i sve dijelite, a to ima svoje pozitivne i negativne strane. Ali radili smo s vrlo različitim i redom odličnim suvremenoplesnim koreografima, što je bilo jako vrijedno i uzbudljivo, a kako sam prirodno osoba koja voli promjene i uvijek nešto novo, odgovaralo mi je… dok nije došlo do prezasićenja. Nakon nekoliko godina osjećao sam se kao da se previše toga prebrzo mijenja i da se ni za što ne mogu uhvatiti; bilo mi je teško odvojiti se od posla jer ako radiš s istim ljudima, koliko god su divni, po cijele dane od 10 ujutro do 6 popodne, teško je pronaći svijet izvan toga. Bez obzira na to koliko ti je posao super, ne može ti postati cijeli život… i tako sam odlučio da mi treba pauza. Bilo je teško i čudno otići od ljudi s kojima sam bio blizak i napustiti sigurnost ansambla, kao i redovne plaće, ali znao sam da ne mogu ostati. Nakon osam godina vani, poželio sam se malo vratiti kući. 

V. dio: svako putovanje je povratak 

Isprva sam to planirao kao prijelaznu fazu da pozdravim ljude koje dugo nisam vidio, provedem više vremena s obitelji, malo putujem, ali nakon prve pauze, krenuli su projekti, od kojih je prvi bio Tartuffe s Matijom Ferlinom. Ljudi su me počeli ispitivati jesam li se vratio za stalno, komentirali da neću valjda ostati ovdje, da jesam li lud, da što ću ovdje, a ja sam sve govorio da ne znam, da ću vidjeti… Onda se desio drugi projekt, pa treći, pa smo Ida Jolić i ja počeli raditi zajedno… 
A Ida i ja se znamo jako dugo, još smo kao klinci radili zajedno predstavu i čak smo zajedno išli na audiciju u Amsterdam i uvijek ostali u kontaktu. Više ne znam jesam li ja prišao njoj ili ona meni, ali bilo je u stilu: nešto mi se radi, hoćemo li raditi zajedno? Osnovali smo umjetničku organizaciju i tako je krenulo, iako još uvijek nisam bio načisto ostajem li ovdje ili ne. S druge strane, kako sam zadržao neke kontakte otprije, počeli su se nuditi i projekti vani pa sam počeo kombinirati. Otad je prošlo dosta vremena i čini mi se da sam sada opet u prijelaznoj fazi u kojoj vidim da mi se otvaraju neke nove stvari. Jedno sam vrijeme stagnirao, a sada sam nekako u fazi da se pitam gdje sam ja autorski, zanima li me to uopće, ili mi baviti se koreografijom samo zvuči uzbudljivo ili kul ili kao logičan sljedeći korak. Nalazim se u zanimljivom periodu, što sve sigurno ima veze i s mojim privatnim sazrijevanjem. Ponekad me muči koliko je hrvatska scena malena i koliko nam je rad nevidljiv, u smislu da nemamo publike. To je jedino što me ozbiljno muči – za koga to radim? Kad sam bio mlađi, bilo mi je glavno da plešem, da nastupamo; bile su to ego faze u kojima se samo želiš pokazati, a sada sam više fokusiran na rad s nekom idejom koju želim podijeliti i zanima me ima li efekta kod ljudi. Zanima me zašto i za koga radim to što radim, inače bih mogao ponovno plesati u svojoj sobi. Izostanak publike stvara osjećaj izolacije. Sličan me osjećaj pratio i pri kraju rada u kazalištu u Njemačkoj jer dođeš, nastupaš, odeš doma i nema nikakve razmjene, ne znaš ima li to što si ponudio tu večer ikakvog smisla, je li nekome nešto učinilo. 

VI. dio: povratne sprege 

Dijelom me zato sada privlači pedagoški i autorski rad, rad s posve novim ljudima u kojemu uopće nisam unutra, nego promatram što se stvara izvana. I fali mi ako ne dođe do povratne informacije, do osjećaja da nešto dijelimo, jer me dojam da razgovaram sam sa sobom više ne hrani. Pozivaju me različiti ljudi da nešto vodim i podučavam otkako sam se vratio, ali kako nikada nisam bio u toj ulozi, nisam se osjećao kao da mogu i znam kako druge ljude voditi kroz neki proces. Još uvijek sam jako nesiguran u tome, ali mi je uzbudljivo i otvara mi drugačiju percepciju. Čak sada shvaćam mnogo onoga što prije nisam shvaćao; što su mi ljudi govorili ili što je neko iskustvo značilo. Razumijem način na koji nam je to ipak posao, ali smo u njega uronjeni i ljudi smo i osjetljivi smo… Prepoznajem vlastite nekadašnje reakcije pa vidim da su godine prošle, da više nisam taj klinac, da sam odrastao… manje-više. I mislim si: okej, bilo je i vrijeme. 

Inspiracija: odakle dokle 

Često asocijacije vučem iz kinematografskih slika. Odavno me opsjeda raskorak između toga kako se predstavljamo, kako nas drugi vide, a kakvi smo iznutra. Svatko od nas ima priču u pozadini, i otkrivanje onoga što je iza kulise ili izvan kadra me oduvijek zanima. Ali ipak mi je najveća inspiracija glazba kao element koji u filmu ili izvedbi predoči ili amplificira emociju. S treće strane, i priroda mi je važna, kao i privatna sfera koja uvijek prodire u sve što radimo u studiju. Znaju me taknuti i grozni treši sadržaji, primjerice Selling Sunset, reality emisija o agenciji za luksuzne nekretnine u Los Angelesu koju vode dva brata blizanca. Sve je u toj seriji lažno i namješteno, ali mi je nešto zanimljivo u tom over the top setingu, konzumerizmu i promašenim glumačkim karijerama, i ipak negdje u pozadini osjećam da se nazire iskrena emocija i složeni ljudski odnosi. Puno razmišljam o tome koliko različita prijateljstva podrazumijevaju različite stvari, imaju vlastite standarde i pravila koja se ne prenose u druge odnose jednake bliskosti. Sve se to miješa u radu, sve što jesam. Kako sam se dugo identificirao s plesom, pitao sam se tko sam kad ne plešem, i bilo me strah ozljeda jer bi mi svaka povreda bila kao kraj svijeta. Bilo mi je strašno kad ne bih mogao dati sto posto od sebe. Ali sad se pitam – što znači „sto posto“? Ponekad bih pronašao nove zanimljive elemente baš onda kad bih neki dio tijela štedio zbog povrede ili kad bih se osjećao loše iz bilo kojeg razloga. Osjećati se „sto posto dobro“ je super, ali ponekad je važan dio procesa i svaki otklon od toga. Kao mlađi sam često razmišljao o tome na način da sam ili sto posto, ili nula, kao da ne postoji čitavi spektar između. A sada, kad radim s ljudima, nastojim i njima prenijeti sve to što otkrivam za sebe. 
Na kraju je proces rada i razvoja najvažniji, jer koliko god nam je stalo do toga da se i publici svidi što radimo, koliko god želimo da i oni vide ono što mi vidimo, moramo se moći nositi i s time da se to neće uvijek dogoditi, i da je to jednim dijelom jednostavno stvar sreće. Ljudi će vidjeti samo konačni rezultat i po tome suditi, ali tebe sve što se u radu događalo oblikuje i vodi u određenom smjeru; i ljudi s kojima radiš, sva iskustva koja imaš, prijateljstva i doživljaji i susreti… 

Blic! Instinktivno, sada odmah, da se trebaš predstaviti kroz tri primjera iz filma, i tri primjera iz glazbe – što bi izabrao? 

Film: Melancholia (Lars von Tier), Moulin Rouge (Baz Luhrmann) i Sve o mojoj majci (Pedro Almodovar)
Glazba: Radiohead: Reckoner, Billie Eilish: What was I made for, i bend koji sam novootkrio: The Cannons. 

Kad kažeš da sve što otkrivaš o sebi nastojiš prenijeti ljudima s kojima radiš autorski i pedagoški – koje metode otkrivaš za taj prijenos u procesima u kojima se nalaziš? 

Kako doista jesmo dominantno vizualna bića, pomažu mi vizuali kad želim opisati neku kvalitetu ili teksturu. Na primjer, velika mi je inspiracija trenutno i svemir pa sam pokušao ilustrirati određeno kretanje prikazima crnih rupa koje su zanimljive jer imaju sposobnost uvlačenja materije i nemoguće ih je vidjeti, odnosno vidljivi su im samo na neki način rubovi… Uvijek mi je izazov verbalizirati misli i stvarno pronaći prave riječi za ono što mi je u glavi, postići preklapanje onoga na što ja mislim kad nešto izgovaram, i onoga što osoba čuje i razumije. S time da riječi imaju pored značenja i zvuk i vizualnu dimenziju i vezane su za pojedina sjećanja… Kad želim raditi s pojedinim emocijama, tražim riječi koje nisu opisne: tuga, ili sreća, nego asocijativne, to jest koje mogu dozvati neke emocije. Zato je važno da se ljudi osjećaju ugodno. Komunikacija i prezentnost su ključne stvari jer je nemoguće savršeno se pripremiti; nikada ne znaš kakva će te energija dočekati i kako će se stvari razvijati. Bitno mi je i da priznam da postoje stvari koje ne znam i u vezi kojih nisam, ili nisam još siguran. Ponekad čak i crtam, iako loše crtam, a ponekad pokažem fizički na što mislim jer to ne mogu drugačije dočarati. Meni je sve to dosta svježe, ali osjećam da bih volio dalje raditi i istraživati s ljudima. Dugo sam govorio da nisam spreman za takav rad, ali vjerojatno nikada neću biti puno spremniji jer to ionako nije nešto za što se mogu pripremati teoretski, uči se iskustveno. 

Što bi mogao istaknuti kao najzanimljiviji uspjeh i najzanimljiviji neuspjeh u iskustvima pedagoškog i autorskog rada? 

U oba bi mi se slučaja najzanimljiviji neuspjeh dogodio kad bih dao uputu za improvizaciju, koju ne bih objasnio do kraja, i tako pokrenuo improvizaciju koju nisam očekivao. Puno mi je lakše voditi strukturirane vježbe u kojima se imam za što uloviti, a improvizaciju, koja djeluje jako spontano, veliki je izazov vježbati i voditi. Shvatio sam da bi uputa koju sam površno skicirao na papiru imala jako puno elemenata o kojima nisam vodio računa i kad bih počeo izvoditi vlastitu uputu, primijetio bih gomilu detalja i mogućnosti s dahom i pokretom, različitim kvalitetama i teksturama… tako sam otkrivao što se sve može aktivirati. Dogodi se da ljudi spontano promijene neku uputu pa naprave nešto što odlučimo zadržati kao element, a ponekad me iznenadi pozitivna reakcija na nešto što sam skoro otpisao da je bezveze ili klišej. Volim uključivati različite elemente i tradicije i motive koje sam prošao, od afričkih plesova do jazza i hip-hopa, i važno mi je da su stvari protočne, jer čim počnem previše razmišljati, krenem se zatvarati. Pokušavam zatomiti unutarnjeg control freaka i analizirati stvari nakon, a ne tokom vježbe, jer to samo blokira proces, a prerano je da zapravo znaš krećeš li se u dobrom smjeru. Očekujem da će izazov u koreografskom radu biti i pustiti elemente koji mi se sviđaju, ali zapravo ne pripadaju predstavi koju trenutno radim. Profesorica kompozicije u Amsterdamu je to zvala kill your darlings, i tada nisam razumio na što je mislila, ali sada mi je jasno. Govorila je i da se igramo i da je najvažnije samo ostati prezentan. A onda treba donijeti odluku, što je tipu poput mene, koji se uvijek preispituje je li nešto propustio, veliki izazov. 

Za kraj, opiši nekim prizorom… kako bi volio da izgleda ples u budućnosti. 

Na ovo pitanje mi nije lako odgovoriti, ali bih definitivno volio da se približi svima, možda i ljudima koje ples sada ne zanima. Ples gledam kao pokret koji je stalno prisutan i bez kojeg ne možemo, samo nas toga većina nije svjesna.


Marin Lemić rođen je u Zadru 1986. Krajem 2008. godine upisuje plesnu akademiju u Amsterdamu (Amsterdamse Hogeschool voor deKunsten- de Theaterschool) u Nizozemskoj, a  2011. diplomira na odsjeku suvremenog plesa na istoimenoj akademiji.
Od 2012. – 2016. radi u državnim nacionalnim kazalištima u Oldenburgu i Mainzu u
Njemačkoj kao dio suvremene plesne kompanije gdje radi sa različitim koreografima poput Ann Van den Broek, Sharon Eyal, Club Guy and Roni, Alessandra Corti, Felix Berner, Sungyop Hong.
Trenutno radi kao izvođač i autor na raznim plesnim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu sa
koreografima poput Matije Ferlina, Adrienn Hod, Zrinka Lukčec-Kiko, Marjana Krajač, Jasna
Čižmek-Tarbuk, Michael Langeneckert, Cocoon Dance.
2019. za autorski projekt “Transformers” u suradnji s plesnom umjetnicom Idom
Jolić dobiva dvije nagrade od strukovnih udruga suvremenog plesa za sezonu 2018/2019:
Najbolja koreografija ( Ida Jolić i Marin Lemić)
Najbolja pojedinačna izvedba ( Ida Jolić)
2020.dobiva Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje muško ostvarenje u predstavi
“Transformers” koja je ujedno i nominirana za najbolje koreografsko ostvarenje.

Leave a comment
More Posts
Comments

Comments are closed.