“Nisam koreograf koji unaprijed osmisli materijal prije ulaska u dvoranu – umjesto toga, postavljam situacije, razgovaram s izvođačima i prikupljam njihove interese i misli. Često završavam dane strukturiranom improvizacijom.
Kako su neke probe znale biti bolje od završnih predstava, žalila bih što sam jedina koja je svjedočila tim momentima. Zato sam počela otvarati vrata dvorane i pozivati prolaznike, kolege – tko god je imao vremena, mogao je doći i promatrati proces kao predstavu dana.
Sigurna sam da su neke od tih izvedbi, ili barem izvedbenost i tjelesna izražajnost pojedinaca, bile bolje nego u završnim verzijama predstava. Osim toga, važno mi je da se izvođači naviknu na prisutnost drugih ljudi u prostoru i nauče ostati fokusirani na svoj materijal. Tako su nastale Predstave dana, koje cijenim jednako kao i svaku izvedbu na sceni s prodanim ulaznicama.”
Prisjećam se iskustva rada s njom na trećoj godini akademije, zaigranog procesa otvorene strukture i punog prijedloga, probavanja i zajedničkog odlučivanja. Razmišljajući koja vrsta pisane forme je može predstaviti, postavljam joj pitanja, započinjem razgovor i prepisku s idejom intervjua dana – intuitivne, otvorene i neobavezne forme u crticama. Njene ideje, alati, želje i sjećanja, u duhu njenog rada, kroz prepisku traže igru, svoje mjesto u tijelu i izvedbi –
Moja predstava dana njoj:
I.
Pod je bijeli kao papir – sa svih strana scene stoje razni flomasteri, sprejevi, kao i jedan projektor položen na stolicu. Na stražnjem zidu je jedan sat, a na prednjoj desnoj strani scene klavijature. U stražnjem lijevom dijelu scene vidimo figuru okrenutu leđima (referenca na početak Tanke linije (ADU, 2019.), u sivoj majici sa kapuljačom.
Figura pleše iz točke koju najviše koristi na tijelu – negdje između lakta i šake desne ruke. U pozadini čujemo gradsku vrevu , vjerojatno sa ulica Tokya (grada u koji bi voljela otputovati). Uz zvukove auta, pozadinskih odjeka japanskog, unazad klizajuća figura nam se postepeno približava.
U potrazi za nepredvidljivošću svojih točkica jedna se pojavljuje ispod lijevog koljena, druga u dubini lijevog pazuha, treća na palcu desne noge.
Na zidu vidimo projiciran natpis:
Što izvođači donose u predstavu kao svoj interes?
Kako nas to vodi u nešto sasvim drugo od inicijalne ideje?
II.
Točkice napuštaju tijelo figure – neće još odmoriti, ostaće u pričama i u zraku. Okreće se prema nama, skida kapuljaču. Iz džepa vadi fotografiju i pokazuje nam je:
Foto: Denis Stošić, Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac
“Ovo mi je omiljena plesna fotografija: ona je iz Tanke linije. Mislim da je fotograf u Karlovcu nevjerojatno dobro ulovio točkanje u pokretu. Fotke same sebe ne volim baš.”
Nastavlja govoriti: “Točkice su nastale u fazi moje „nezaljubljenosti“ u ples i propitivanja mogu li u njemu ostati ili je vrijeme za promjenu – dosadilo mi je stvarati slične materijale u improvizaciji cijelo vrijeme. Aplikacijom točkica, sve se promijenilo.
Vjerojatno je ključan trenutak bila radionica u Sarajevu 2010. godine, kada sam najavljena da držim „tehniku suvremenog plesa“. Rekla sam im tada da me taj naziv zatekao – jer tehniku u strogom smislu, nisam držala već neko vrijeme, a kao najpotrebniju tehniku u suvremenom plesu danas vidim improvizaciju.
Od te radionice nadalje, uvela sam točkice unutar tijela kao inicijatore pokreta. Na zadnjoj radionici za predavače plesa u Gentu prije mjesec dana, kad smo analizirali svoje prakse rekli su mi za “točkanje” da to nije metoda, nego baš tehnika. To me iznenadilo, jer u radu na predstavi, a rekla bih i kad predajem, volim surađivati sa ljudima, no rekli su mi da time što točno znam koji dio je da (točkanje), a koji ne, samim tim znanjem je formirana tehnika.”
Dok govori, uzima sprej koji stoji sa strane i krene s njim farbati pod.
“Vidjet ćemo koliko ću daleko ići s tim… Zatekla me najava i u Amsterdamu da vodim movement research. To sam objeručke prigrlila, jer smatram da ne vodim improvizacije, već puno veću koncentraciju stavljam na istraživanje svog pokreta. Tijelo se tretira kao prostor za različite scene – za ples tih točkica.”
Postepeno se na sceni pojavljuju izvođači_ce (Nino Bokan, Matija Ferlin, Mauricio Ferlin, Roberta Milevoj, Sonja Pregrad) iz predstave 2 žene, 2 brata, 2 metra (INK Pula, 2009.).
“Na samu ideju došla sam jednim dijelom kroz Feldenkrais vježbe – fasciniralo me kako isti pokret, kada ga pokreneš s točkice na tijelu koja je samo malo pomaknuta od prve, može proizvesti potpuno drugačije senzacije i osjećaje. Također, na to su utjecala i iskustva s prijateljicom Dolores Hulan, s kojom sam radila duet. Nisam uspijevala kopirati njen pokret, iako mi to inače dobro ide. Kad sam je pitala da mi verbalno opiše što točno radi kada pomiče glavu na specifičan način, rekla je da zamišlja točkice po cijeloj glavi, osobito na potiljku, koje projiciraju linije u prostor.”
Udaraju se međusobno. Ne sjeća se kako su tu scenu zvali, ali joj je jedna od omiljenih, kaže.
“Nikad nisam proizvela ništa slično. Naravno, jer nisam ja, nego su oni to stvorili”.
Dok traje ta scena, na projektoru novi natpis:
Kako ću stvoriti situaciju u kojoj ćemo se bolje upoznati – i međusobno, i sami sa sobom – te otkriti još neku nepoznatu tjelesnost?
Foto: Slaven Radolović
III.
Iako scena iz predstave lagano iščezava, izvođači se zadržavaju u prostoru. Klavijature počinju same svirati melodiju pjesme In a Manner of Speaking, pjesme koju je zadnju pjevala na karaokama. Jedan kofer sam dolazi na scenu – ne znamo kako se pomiče. Sve što se nalazi na sceni, projektor, sprejevi, flomasteri, kao da plešu. Uz instrumentalnu melodiju pjesme cijeli prostor se valovito i umirujuće pomiče dok na scenu lagano, jedan po jedan, ulaze izvođači_ce Tanke linije (Ivana Bojanić, Dora Brkarić, Viktoria Bubalo, Lara Frgačić, Anna Javoran, Mate Jonjić, Tessa Ljubić, Tea Maršanić, Ariana Prpić, Endi Schrötter, Mia Štark). Klavijature neprimjetno mijenjaju svoju melodiju, krenu svirati akorde Ivanine pjesme. Prateći njen glas, izvođači oko nje prevode tekst pjesme u minimalni sign language. Prsti dvije ruke svakom su na različitoj poziciji – kod lica, ispred očiju, ispod prsa. Vezu riječi i premještaju jezik od uha u oko, iz oka u osjetilno.
Iz kofera na kojem su razne naljepnice različitih gradova u Belgiji, Bugarskoj, Nizozemskoj, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Latviji, Hrvatskoj i Njemačkoj, mjesta na koja su sve putovale točkice, Aleks izvlači papiriće i po prostoru lijepi post-ite:
Volim istraživati i raditi s različitim ljudima koji donose nevjerojatne pokrete i ideje.
Točkice su same po sebi magične jer, ako ih izvođači prihvate, mogu ih iznenaditi i izvući iz njih nešto neočekivano.
Važan sastojak je povjerenje u svakog izvođača i gušt dok se surađuje.
Za mene i njih, nepredvidljivost.
IV.
Dok Ivanin glas pojačan mikrofonom ispunjava prostor, Nino, Matija, Mauricio, Roberta i Sonja za to vrijeme nastavljaju crtež na podu. Izvedbeni prostor već je ispunjen tijelima, a pridružuje im se ekipa iz Pokreta-ča (2014.) Ana Vnučec, Martina Tomić, Ana Mrak, Dina Ekštajn, Matea Bilosnić, Branko Banković, Bruno Isaković, Bosiljka Vujović Mažuran – Branko povlači Dinu kao lutku, jednu Anu vrte na kartonu, druga Ana lupa po kartonu.
Aleks cijelo vrijeme hoda okolo, posmatra, tu i tamo nam se obrati:
“Nekad davno inspirirao me rad Meg Stuart. A u ovom trenu, iskreno, svaki čovjek koji prihvati točkice i uspije bar na tridesetak sekundi proizvesti nešto fascinantno – to su mi najbolji koreografi.”
Materijali već napravljenih predstava miješaju se sa sadašnjim plešućim tijelima, razne gotove i potencijalne predstave susreću se kroz točkice koje lebde u prostoru i plesu. Odjednom primjećujemo i Josipa Lukinovića, Helveciju Tomić, Irmu Unušić, Ivu Nerinu Sibilu, Leona Goličnika, Nikolu Oreškovića, sve plesače iz predstave Nukleon (2016.) koji se pridružuju ovom šarenom karnevalu osviještenih tijela.
Projektor nam prikazuje njeno prvo plesno sjećanje: malu Aleks kao Lokicu na televiziji, malu Aleks na audiciji za školu klasičnog baleta – nije dovoljno otvorena za prvu poziciju i nema dovoljno dubok plié da bi prošla audiciju. Tužna, odlazi u sljedeću dvoranu na kojoj piše “ritmika i suvremeni ples”. Otvara vrata i tamo je čeka Maja Đurinović, njena prva profesorica plesa s kojom stvara koreografije. Mala Aleks je puna dobrih osjećaja i nježnosti, a Maja stvara divnu atmosferu za ozbiljan i predan rad.
Kako će pokret biti u odnosu na druge elemente oko njega? prikazuje se na projekciji završetkom videa.
V.
Na satu odzvanja 13.42 – vremena u kojem Aleks odgovara na brojna kratka pitanja nesvjesna da ću odgovore pretvoriti i usmjeriti ka jednoj imaginarnoj predstavi dana, jednoj zaigranoj i humorom vođenoj igri koja je upisana u njenu personu i rad. Sa tim vremenom kompletira se i njena omiljena slika u kući, crtež njenog sina, Rocca, koji se sa kuhinjskog zida seli na pod izvedbenog prostora.
Prebrojiimo li izvođače na sceni, blizu smo ostvarenja Aleksinog sna da više od pedeset ljudi točka na sceni.
Njena predstava dana sebi:
Za mojih 50 godina, koje slavim 2025. godine, zamišljam predstavu s 50 izvođača – ljudi s kojima sam kroz godine dijelila točkice u raznim projektima, predstavama i dvoranama.
Možda se ta ideja neće ostvariti, ali zato je možemo oživjeti kroz ovu prepisku.
Ovo nije predstava u kojoj nastupam – ovo je moj poklon samoj sebi.
Mjesto radnje je dvorana u kojoj sam izvodila svoje prve koreografije, dvorana Istra Zagrebačkog kazališta mladih. Već sa petnaest-šesnaest godina sam tu nastupala, kao i u profesionalnim predstavama sa Studiom za suvremeni ples. I sada, kada razgovaramo u okviru njihovih Susreta, taj krug se simbolično zatvara i postaje dio jedne važne godine.
Foto: Anya Zelikova
VI.
Predstava započinje uz predivnu klasičnu kompoziciju. Svjetlo se polako diže, a točkica se nalazi negdje u glavama svih 50 izvođača. Ona titra, aktivira, pokreće svakog od njih na svoj način. Taj trenutak traje, jer je fascinantno promatrati suptilne promjene koje se događaju u njihovim tijelima, vođene isključivo tom sitnom unutarnjom iskrom. Scena je mračna, lica izvođača gotovo su nevidljiva, dok ih obasjava svjetlo koje dolazi odostraga i postupno se pojačava.
No, ne bi to bila moja predstava da svjetlo ne doživi drastičnu promjenu! Odjednom iz zvučnika odjekuje Elvisov hit, svjetla se mijenjaju u sve boje – crvena, žuta, plava, zelena… A u rukama svih izvođača pojavljuju se rasplesane točkice. Pokreću se samo na glas pjevača. Ovaj dio predstave podsjeća na jednu od mojih najdražih zadataka – improvizacijski sistem Choreoke, koji smo tako imenovali nedavno na radionici u Gentu (Već skoro tri godine privatno odlazim sa još troje plesača pjevati i plesati u karaoke prostoriji. Apsolutan hit i terapija za sve nas!). Kostimi su jarki, eksplozija jarkih boja dominira scenom, dok se ruke izvođača kreću u spiralama – od šake do lakta, lakta do ramena – svaki dio tijela nosi svoju točkicu u vlastitom smjeru. Divota od prstiju koji se kreću svaki sam za sebe, je ono što je hipnotizirajuće za gledati.
VII.
Pauze su magične. U jednom trenutku svi zastanu i stvore tjelesnu tišinu, dok glazba nastavlja nježno prodirati u dušu publike.
VIII.
Zatim slijedi scena u kojoj se točkica seli u torzo – baš kao u predstavi Tanka linija, na kojoj smo zajedno radili 2019. na ADU. Ovaj dio je istovremeno zabavan i duboko dirljiv. Glazba ima snažan beat, ali pokreti su iskreni, sirovi i povezani. Točkica se ne zadržava samo u torzu – ona putuje, povezuje glavu, ruke i noge, izazivajući neočekivane transformacije u izvođačima.
Grupa se sada dijeli u manje formacije, svaka zauzima različiti dio scene. Pod je prekriven velikim plohama kartona, zalijepljenih smeđom trakom, koja reflektira svjetlost na publiku.
Kostimi mijenjaju boje – kao oni mali autići koji reagiraju na temperaturu – postupno prelazeći iz šarenih u jednobojne nijanse. Scena završava tako da izvođači hvataju karton sa svih strana i polako se uvlače ispod njega, dok se on diže u zrak, postajući ogroman srebrni backdrop a pod je iste te boje i teksture. Sve bliješti i reflektira svjetlo.
Foto: Iva Korenčić
IX.
Svi izvođači sada leže na podu. U pozadini kreće makedonska melodija sa ženskim vokalom.
Točkica se sad nalazi u njihovim nogama, a tijela se postupno aktiviraju – jedno po jedno, svako po nekoliko pokreta na početku – a puno mirovanja između.. Pokret se polako širi među svima, sve dok ih ne podigne s leđa na noge.
X.
Svi su sada u bijelim kostimima. Na sceni vlada smiraj, acapella pjesma stvara čaroliju.
Na kraju jedna duga pauza – mir – ništa. Pa prijelaz na zadnju scenu..
Početak tuluma. Publika se pridružuje izvođačima, a ples ne prestaje do zore.
Ovaj dio je moj osobni užitak – trenutak kada energija ljudi oko mene, dobra glazba i pokret postaju nevjerojatan izvor inspiracije i energije za sve…
