7 dana, 7 pitanja i odgovora, kontinuirani pokušaj dosljednosti i 7 karata – Lana Hosni.
Utorak: Oni koji čitaju ovaj intervju vrlo vjerojatno su već imali priliku porazgovarati s tobom u sklopu tvojih Razgovora o pretpostavkama, uvjerenjima i navikama koje kruže u zajedničkom prostoru plesa, bilo željenih bilo neželjenih. S obzirom da si iz tih razgovora razvila i grupne forme, kao i lab, možemo li to zvati tvojom sveobuhvatnom praksom? Kad, kako i zašto ju krećeš razvijati, definirati? Imenuješ li je ikako?
Zapravo je praksa iz koje su se razvili razgovori krenula kroz rad na solu soma diva u 2022. Do tog sam trena već neko vrijeme radila kao izvođačica i prošla kroz cijeli sistem školovanja, pa sam imala priliku osjetiti razne stvari koje su se nataložile putem i koliko se stvari vrti i raslojava dok se odvija ples* (ples mislim u dosta širokom smislu). U smislu odnosa prema vlastitom tijelu, utjelovljenim konceptima, utjelovljenoj formi, odnosa prema osjećaju, osjetu, boli/bezbolnosti, ugodi, potrebi, pitanju integriteta nad vlastitim tijelom, momenta gdje se stvaraju filtri i osude i razne hijerarhije, sinkroniziranja s drugima i okolinom, pitanje autorstva nad vlastitim pokretom… I generalno sve te ideje ‘što bi trebalo’ što ne bi trebalo, što spada što ne spada, što je ok što nije, što ima veću vrijednost od čega i po kojim parametrima, itd.
U tom trenu sam radila isključivo iz tijela i kako mi se počelo razjašnjavati sve više osobnih utjelovljenih obrazaca, i kako mi je bilo sve intrigantnije svjedočiti koliko su nasumični i suludi, zanimalo me vidjeti kakva su tuđa iskustva u sličnim situacijama. Paralelno su mi se u pozadini cijelo vrijeme vrtjele te rečenice koje često čujem kao uvjerenja i pretpostavke, iako nije bilo do kraja jasno tko točno u njih vjeruje i gdje su se uspostavili kao istina. I tu je počela potreba za razgovorima, prvo su se odvijali 1 na 1, kasnije su prešli u grupne formate i nastavili odvijati kao neka praksa s kojom se može dalje eksperimentirati. Za uspostavljanje početne metode veliki dio zasluga ide Ivani Rončević koja je predložila strukturu za vrijeme kolektivnog rada na Koreografiji empatije, a sada je i meni zanimljivo da se metoda prenosi dalje i da ju može primijeniti tko god želi.
Iskustvo razgovora i kontinuirana tjelesna praksa su se zapravo međusobno ping-pongali i nadopunjavali, a svaki dio se i dalje grana u nove specifične interese. Npr. iz razgovora se spontano desio moment nekog šireg pregleda tendencija na plesnoj sceni i neke teme koje su izroinle tipa posramljivanje tijela i dinamika sagorijevanja inspirirale su radionice unutar edicije UPUH Susreta koji nedostaju koja je bila posvećena brizi o mentalnom zdravlju. U isto vrijeme, kako metoda razgovora uključuje rad s asocijativnim kartama, taj dio imaginacije i slobodnog tijeka misli implementirao se nazad na novi način u tjelesno vokalnu praksu i rad s tekstom, fikcijom i fabulativnim. I tako dalje, imam osjećaj da se stvari već neko vrijeme samo granaju i granaju (kroz izvedbeni, pedagoški, autorski, kolektivni rad) i ne mogu reći da postoji naziv za jednu cjelokupnu praksu, između ostalog i jer imam osjećaj da me to previše zatvara. Ali mogu reći da postoji neka vrsta djelovanja u kontinuitetu, koje se konstantno pokušava iskristalizirati, izartikulirati, sistematizirati i preispitati, ostati u odnosu i uključivati još suradnika/ca. I da mi je važno afirmirati djelovanje u plesu koje ne podrazumijeva samo stvaranja novih predstava kao limitirani opseg mogućnosti.
Srijeda: Na tragu grananja i otvaranja, iz tog kontinuiteta nastali su i Bojanka, Falš zbor, Glasno pitanje – sve inicijative koje uključuju i aktiviraju zajednicu, stavljaju tvoja pitanja među ljude, tražeći odgovore kroz različite forme, ali prije svega bih rekla kroz utjelovljenje brige. Tvoj mali kolektiv/tvoja mala zajednica somadiva. Kako je danas tvoja unutarnja i vanjska soma i diva? Kako ih njeguješ?
Uglavnom umorna i zabrinuta, kao i većina ljudi oko mene čini mi se, nije nimalo neobično.
Pokušavam pratiti načine na koji tijelo utjelovljuje sve prisutnije posljedice fašizma, opresije, zlouporabe moći i diskriminacije. Kako se nastaviti kretati, osjećati, ostati u odnosu, gdje unutar brige ima mjesta za ljutnju, bijes, nemoć, strah, tugu, sram, svijest da nam nije svima isto… Ne znam, iskreno, što znači baviti se tijelom u trenu prijenosa genocida uživo. Prepoznajem da imam kapacitete fokusirati se pojačano na somatsko iskustvo i ostati s pažnjom na tjelesno i iz toga se povezivati sa stvarima, što mislim da je vrijedan kapacitet ali već neko vrijeme mi je jasno da nije dovoljno.
Njegujem ju čitanjem i slušanjem žena, queer i ne bijelih autor/ica, odazivanjem na pozive za akciju, disanjem u leđa i savezništvom gdje je potrebno u svakodnevnom životu.
Dok odgovaram vrti mi se ova karta u glavi
*Emocije i stanja, Ivana Pipal https://cargocollective.com/ivanapipal
*Poziv na Štrajk za Gazu, Za K.R.U.H. & Inicijativa za slobodnu Palestinu
Četvrtak: </3 Gdje vidiš da lakše, somatskije, otpornije (ili ubaci riječ koju želiš), možeš biti s tim osjećajima: na ljeto uz more, kuću, građevinske radove oko nje; na studiju koji te čeka i u njegovoj strukturi (Stockholm, čestitam!!!), ili bi se vratila na farmu koza, neki drugi otklon?
Hehe da, koze su uvijek najbolja opcija:) ali njih ne zanima izvedba. Ne znam, iskreno, mislila sam da dolazi period kada ću biti više na jednom mjestu, da je vrijeme za neku dozu sigurnosti i potencijalnog gniježđenja, ali izgleda da se dešava suprotno i opet sam paralelno na više strana. Zanimljivo, kada smo radili Razgovore u sklopu inicijative Aplauz ne plaća stanarinu koja se, ukratko, bavi uvjetima rada i radničkim pravima na kulturno-umjetničkoj sceni, jedna rečenica koja se pojavljivala često u nepovezanim grupama bila je – nisam više sigurna/siguran da li mi netko/nešto ovo radi ili si sam/a sve radim. Tako se nekako i ja sada osjećam. Ne znam da li odluke o konstantnom izmještanju dolaze samo iz potrebe za kontinuirano izmjenom konteksta i cirkulacijom iskustava, diskursa i znanja, ili su djelom i odgovor na uvjete koji su nestabilni još većom nestabilnošću. Npr., problem nepriuštivog stanovanje u Zagrebu – ako mi pola rada odlazi na plaćanje stanarine, moram tražiti bar još neko iskustvo van te dinamike, nešto drugo u iskustvu mora biti moguće.
Možda u ovom trenu mjesto koje je somatskije, sigurno, lakše i otpornije vežem za ljude, prijatelje, dijaloge, međusobna prepoznavanja, kolektivne procese i okupljanja.
*Our Blindness, Maria F Scaroni & Ezra Green
Iz karte: Ok ovo već vidim da će biti jako doslovno:) Na desnoj karti vidim neko sjeme koje još neko vrijeme može mirovati prije klijanja, dosta je svježe tako da ima vremena za pričekati najoptimalnije uvjete i lokaciju, i radije bi još neko vrijeme ostalo u obliku sjemena. Unutra je party, super je jer ne sadrži samo jednu osobu i jedno iskustvo nego bar desetak. Istovremeno je i cvijet i povrće i puzavica, tipa tikvica ili buča koja se može proširiti u svim smjerovima kroz ogromnu parcelu. Istovremeno je i brza i spora i postoji neka glazba unutra koja je dosta zborska i sakralna, mrvicu božićna i radosna , u nedostatku bolje riječi. Dosta me uvlači unutra, poziva na zaranjanje i plivanje.
Lijeva karta je predivan nered i lom, stajanje iza toga da nema normativnog tijeka kako bi se stvari treble odvijati za svakoga/svaku, mogućnost puštanja da sve ode kvragu, ljubičasta kiša od Princa, ljubičasta voda za kupanje kad smo bili djeca, crveni sok od šipka, daje mi osjećaj rasterećenja i nužnosti gubljenja stvari koje više ne služe.
Petak: Teško mi je formulirati sljedeće pitanje jer je više stvari ostalo sa mnom od tvog odgovora – (potencijalno, nemoguće) gniježđenje, da li mi netko/nešto ovo radi ili si sam/a sve radim, radije bi još neko vrijeme ostalo u obliku sjemena. Također cijelo vrijeme razmišljam kako mi tvoji opisi karata prizivaju neku pjesmu… I ček.. Ljubičasta voda za kupanje kad smo (ste) bili djeca?
Hipermangan, u mom doživljaju to je bilo super događajno i često kupanje, kao jako jako posebna prilika, jer mislim, kada je bila skroz ljubičasta. Ali ispada da je na kraju bilo vezano samo za vodene kozice. Da, ‘tko/što mi to radi’ pitanje dolazi iz neke dinamike uvjeta rada koji su u konstantnim rokovima, kaosima, neizvjesni, nestabilni, gomila adrenalinskih šuseva i onda naglih spuštanja, konstantno davanje preko kapaciteta (vremena, zdravlja, energije, emotivnog rada..), neimanja jasne granice između privatnog i poslovnog itd. itd. Itd. itd. sve ono što već znamo o sistemu rada u kulturi (i drugdje). Gdje se onda pojavljuje to mjesto nejasnoće u razlučivanju da li je samo sistem taj koji kontinuirano proizvodi to stanje stresa i adrenalina ili se ja zapravo sama volim stavljati u te kaotične situacije jer tako ________________ odgovori za sebe.
Zapravo uopće ne dvojim oko toga da je u sistemu problem i da se ja, izjavljujem, ne volim stavljati u situacije stresa, ali mi je zanimljivo da se to svejedno kontinuirano i dalje pojavljuje kao pitanje.
*vikend smo pauzirale jer se piše prijavnica*
Ponedjeljak: Otkud onda dolazi želja za daljim školovanjem, jel si morala prilikom prijave i audicije definirati projekt (to je isto jedna riječ koja uspijeva malo izvrnuti proces umjetničkog rada) i na koji način vidiš da (tebi) ima smisla baviti se izvedbom?
Kako sam završila SEAD koji se u Hrvatskoj ne priznaje kao službena akademija, negdje mi je u pozadini stajao pritisak oko toga da bi ipak trebala imati neki službeni stupanj obrazovanja, no unutar opcija koje su se nastavljale na to što već radim nije me zanimala koreografija na taj način, a ni izvedbeni smjer s obzirom da sam tu već prošla kroz cijeli sustav studiranja. I onda kužim da sam već duže vrijeme unutar te dinamike – ne zanima me zapravo koreografija, ali i dalje znam da se cijelo vrijeme odvija neka vrsta autorskog rada koji nije tako jasno imenovan i kategoriziran. S druge strane, zanima me izvedba i volim biti u poziciji izvođačice, nemam osjećaj ne-autorstva unutar procesa u kojima radim, ni generalno, nevezano za svaki proces individualno. No u slučaju izvođenja se i dalje provlači to pitanje gdje je to autorstvo točno opipljivo i dovoljno prepoznato ili artikulirano, što izvođačicama ostaje nakon izvedbi u smislu kredibiliteta u odnosu na to koliko u praksi stvarno stvaraju sam proces, i kako se emancipirati od situacije da je izvođačica i dalje konstantno unutar tendencije da bude (svrstana kao) samo ‘u službi’ i previđena u udjelu kojeg ima u radu. Iz razgovora s prijateljem koji sad završava taj smjer koji sam upisala (Nove izvedbene prakse na Stockholm University of the Arts) činilo se da se tiče baš afirmiranja te pozicije i emancipiranja plesnih praksi i umjetničkih istraživanja od klasične binarne pozicije izvođačica-koreografija. Pa sam, uz druge osobne parametre, odlučila da bi sad moglo biti vrijeme da se posvetim svim tim pitanjima uz strukturu koja me drži i sugovornike koji su na sličnim mjestima. Zanima me i razumijevanje drugog lokalnog konteksta i čime se ljudi bave, veseli me mogućnost novih suradnji.
Da, u prijavnici sam trebala definirati projekt koji prijavljujem, što je zapravo napravilo već neki korak u tome da za sebe izartikuliram pitanja koja vrtim i stanem iza mjesta na kojem sam. Kužim da me zanimaju generativni procesi i načini bivanja zajedno u različitim okvirima, više nego odabir jednog specifičnog okvira. Dok bi rad na koreografiji bio neki rad u smjeru vještine donošenje odluka i sužavanja na konkretne odabire, vidim da je moja tendencija više u rastvaranju mogućih opcija i konstantnom uslojavanju, nije mi toliko bitno definirati stvari u ovom ili onom smjeru trajanju/prostoru/estetici/dinamici. Mislim, nije da mi nije ‘bitno’ bitno, kao da je svejedno, i dalje sam angažirana oko tih pitanja i imam neki odnos prema tome kako se stvari odvijaju, samo me ne motivira na način na koji vidim da motivira druge za koje mogu reći ok, tebe motivira koreografija.
No, prijavljeni projekt se može tijekom studiranja i izmijeniti, vidjet ćemo:)
Na koji način vidim da se meni ima smisla baviti izvedbom – malo mi je teško odgovarati iz razine smisla i mislim da je to djelomično jer se u mom iskustvu pitanje ‘smisla’ u radu u plesu često vezalo za dokazivanje da ima smisla uopće, baviti se plesom. A ne želim odgovarati iz mjesta dokazivanja, a mjesto ne-dokazivanja je toliko ne-iznjegovano da se u ovom trenu čini kao daleki luksuz hehh.. Ali evo odgovorit ću iz mjesta iz kojeg se volim baviti izvedbom, računajući da je to što to volim dovoljan smisao, i da se ljubav nastavlja događati zbog toga što je smisleno. Dakle na načine koji – prorađuju problem instrumentalizacije plesačice na bilo koji način/ uključuju kolektivne suradnje i procese koji ne perpetuiraju štetne prakse i hijerarhije / ne podrazumijevaju neutralnost izvođačice ili kojekakve ideje ‘univerzalno ispravne’ prezentnosti / prorađuju nešto u mom razumijevanju i iskustvu / podrazumijevaju da se ne moram isključiti kao osoba da bi sudjelovala.
Sljedeći ponedjeljak: Da, hvala ti na ukazivanju “smisla i ne-smisla” odnosno “dokazivanja i ne-dokazivanja” – shvaćam da je moje pitanje zapravo došlo iz mjesta traženja odnosa i razlike između motivacije i interesa i ljubavi, koji se uvijek pred kraj sezone u ovo vrijeme malo izmore, pomiješaju, pogube. Danas sam ja vukla kartu, postavila joj pitanje, i dobila odgovor:
Ovo je inače špil “Peripheral Visions” napravljen od kolektiva za kolektive, u izdavaštvu novosadske organizacije kuda.org u suradnji s, između ostalog zagrebačkom Booksom i ljubljanskom Maskom. Par karata unutra je prazno kako bi ih korisnici_e sami_e mogli_e ispuniti. Imaš li mi ti neki odgovor za ponuditi ili svoju kartu za izvući?
O najs, hvala za otkrivanje.
*John David Ellis Ecco
Evo ova karta je za tebe, kaže da moraš otići na more da bi shvatila da u pravilu voliš raditi i djelovati, samo ti treba odmor izmicanje voda i magnezij. I podsjeća da postoje duboki uroni koji nisu samo iscrpljujući plus ovi crveni planktoni pozivaju na erotsko. I kažu da je strast u pravilu tu da puni kao neiscrpan izvor, a ne da sprži i uništi. Kažu da stvari u vodi nekada nisu odvojive, jer sve postaje dio iste tvar i nemaju jasne obrise, ali nema opasnosti pretakanja i gubljenja, samo malo rasterećenja od vlastitog identiteta.
Haha, hope it helps:)
*Our Blindness, Maria F Scaroni & Ezra Green
Ova karta je za mene i govori nešto o kokošima i kako one samo idu bez previše razmišljanja i dvojbi i onda se nekada desi vatromet nekad ne, a nekada se i desi pa nije ni prevelika senzacija. I kako su tragovi koje ostavljaju s nožicama tako specifični u otisku da ti daju prepoznatljivu reakciju koja me na neki način dirne iako sam više puta pričala prijateljima kako me kokoši živciraju ali to nije zapravo do kraja istina i sad što sam duže s tim nožicama kužim da me i živciraju i volim ih i možda i ja tako trčim nasumično po dvorištu od nečeg što me zapravo ni ne napada, ali i nešto o tome da je tako lijepo pustiti biće da je samo u svom staništu neopterećeno bez da ti išta duguje.
Četvrtak: :’) hvala ti <3 Koja pitanja misliš da je važno da si postavljamo (sebi i jedni drugima)? Koje pitanje poželiš da tebe pitaju?
Evo neka koja su mi se pojavila dok sam odgovarala:
Osim regularnog “koji su autori/ce bili značajni za tvoj rad”, da počnemo postavljati pitanje kako su i koje izvođači/ce bile značajne za tvoj rad? Kako i dalje utječu na njega?
*iako ne mislim da prvo pitanje ne uključuje potencijalno i izvođače/ice kao autor/ice, ali budimo iskreni, uglavnom ne uključuje:)
Što i tko sve još, van ideje genijalnih umjetnika pojedinaca, utječe na tvoje djelovanje, i kako?
Na kojim mjestima imaš osjećaj da gubiš doticaj sa svojom umjetnošću?
Kakav je osjećaj kad si u doticaju? Što podržava da ostaneš?
Što od nasljeđa možeš kreditirati, a što ti više ne treba? Gdje možemo ići dalje?
O čemu pričaš s prijatelj/icama? Čemu dajete pažnju?