Ok je ne znati i imati povjerenja
Irma Omerzo je francuski novi val izliven iz sivog pariškog oblaka što je dolutao na zagrebačko nebo; urbana i eterična, bezvremena i svevremena, sentiš s tehno beatom u kožnoj jakni. Irma ne postoji u zatvorenim prostorima, oko nje se zidovi rasplinjavaju, a stvarnost stane otkucavati u nepravilnom ritmu. Razgovarale smo na savskom nasipu, na raspršenoj olovnoj svjetlosti, na nekoliko ljudskih, par psećih i jednom jeziku rijeke. Irma je kultna plesna umjetnica, koreografkinja gradova i kvartova, maestra feldenkreisovskog protočnog bivanja u svim svojim tijelima – mišićnom i žilavom, zračnom i vjetrovitom, ciglenom i asfaltnom, lisnatom i pernatom…
Irma, što ti je najsvježije plesno sjećanje?
Jutros na probi kad sam imala dojam krutog tijela i nisam se mogla sjetiti što sam točno radila/plesala na zadnjoj probi prije tjedan dana pa sam morala virnuti u bilješke.
A kakvo ti je najranije plesno sjećanje?
Maglovito sjećanje na plesanje sentiša na dječjim rođendanima.
U kakvu magiju vjeruješ?
U magiju dobre vibre s prijateljima.
Koje ti je najdraže nadnaravno biće?
Kiriku.
Što ti je najprirodniji habitus?
Plesati ili leći na pod kad mi se to radi, bez obzira na mjesto, vrijeme, prigodu.
Toples. No više ga nema na našim plažama pa se i meni vjerojatno ta „prirodnost“ transformira.
Kako zvuči tvoja najdraža tišina?
U Istri u prirodi kad se ništa osobito ne čuje ili samo pjev ptica.
U kojem bi filmu mogla živjeti?
Živim, u svom filmu. Sory, igra riječima. Obožavam film, ali sve to su neki prikazi stvarnosti s kojima se samo djelomično mogu povezati. Možda bi neki crtić bio najprikladniji.
U kojoj bi se knjizi voljela izgubiti?
U Brodu za Issu, da spikam s vjetrom.
Što i/li kako najčešće sanjaš?
Sanjam hotele, sanjam da moram izaći na scenu, a ne mogu naći kostim, sanjam da moram nešto otplesati na sceni, a uopće ne znam tu predstavu.
Što ti radi strah? Kakve je boje, a kakvog okusa?
Strah me samo stisne dok ga nekako ne probušim. Strah nema boju jer nema pristup svjetlosti, nema okus jer okusni pupoljci ne rade od straha.
Kako zvuči bijes, a kako tuga? Koje instrumente sviraju?
Ne znam jer kad sam u bijesu ili tuzi ne čujem. Rekla bih da bijes svira def ili čembalo jer to su instrumenti koji mi idu na živce. A tuga svira samo jedan tihi konstantni ton na nekoj elektronici.
Kad bi mogla zaplesati s bilo kime na svijetu, bilo iz prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, s kime bi najradije zaplesala?
S nekim neandertalcem.
Kako si pomogneš kad ti inspiracija udari u zid?
Odem na ćevape, s plesačima naravno. Otpuštanje mi uvijek pomogne.
Koji citat pamtiš zauvijek?
Sory ne pamtim citate, pamtim stanja, mirise, zvukove… loša sam s riječima.
Ali evo, nedavno sam slučajno otvorila Koreografov priručnik Jonathana Burrowsa na temu Rizika i našla rečenicu koju sam zapamtila: To je samo glupi ples.
Imaš li najdraži kostim koji si ikad nosila i gdje si ga (sve) nosila?
Uf jako se vežem za kostime, pogotovo za neke u kojima sam igrala po 200 izvedbi iste predstave. S ovim pitanjem lansirala si me u vremeplov prema nekom prethodnom životu Irme plesačice. Plesala sam u predstavama u kojima su kostimi bili jako bitni, a presvlake tijekom predstave česte, stresne i zabavne.
Što ti je najdraži ovozemaljski materijal?
Zrak.
A što najdraži izvanzemaljski materijal?
Možda neki drugačiji zrak.
Da možeš zaplesati u kostimu od bilo kojeg ovozemaljskog materijala, od čega bi bio kostim?
Od paučine.
Što je najljepše što si ikad čula o svome radu?
Ahaaaa, to je suvremeni ples!!
Kad bi mogla saviti stvarnost, što bi prvo iščašila?
Ljudsku pohlepu, glupost i agresiju.
Koje boje ti je najdraži grad?
Sivi Pariz, ali predivno sivi.
S kojom si rijekom najprisnija, a koji ti je najdraži most?
Nisam prisna s rijekama, malo me plaši ta silina vode pa imam više neko strahopoštovanje nego prisnost. Most Slobode mi je definitivno najdraži, zbog divnog imena i vrlo lijepog iskustva Nepostojanog mjesta pod njim…
Imaš li najdražu riječ, rečenicu, stih ili misao na francuskom jeziku?
Nemam, tj. imam: confit de canard, hahaha.
Kakvo ti je najdraže loše raspoloženje?
Praznina, ravna crta…
A što te redovito inspirira?
Zapravo ne znam i uvijek me nekako zaskoči ono što mi potakne inspiraciju.
Kvalitetna šetnja, curenje vremena kada sam sama, dobar razgovor, izložba, film… pogotovo sve to kada sam van svakodnevnog konteksta: kuća-posao-zg-hr.
Složi nam mali soundtrack za svoj današnji dan!
Ništa mi neće ovaj dan pokvarit, vap-šu-vari-vari…nikakvi crnjaci ni glupi političari vap-šu-vari-vari… Ali to je laž, iako dobro zvuči, nemam tako debelu kožu. FIP radio je najbolji soundtrack za svaki dan, ponekad njime uspijem prikriti sound realnosti oko mene.
Kad bi svoj ples opisivala okusima i teksturama, kako bi ga opisala?
Gorak, sladunjav, bljutav, rezak, opojan i zasićen.
Grbav, gladak, sklizak, hrapav, nakostriješen, valovit, mekan, ljepljiv, ljigav, baršunast, obli.
A koje bi još okuse i teksture voljela istražiti?
Eteričan okus? To bi bila tekstura koja omogućuje neprestano, vrlo polako, nježno propadanje i uranjanje samo u jednom smjeru.
S kojim dijelom svoga tijela najviše razgovaraš?
Tijelo ne doživljavam u dijelovima nego kao jedinstvenu cjelinu, zajedno s umom naravno. Nastojim svim dijelovima usmjeriti podjednaku svijest, teško mi je izdvojiti jedan dio, ne bi bilo pošteno prema ostalima.
Odakle krećeš u pokret kad ne znaš odakle krenuti?
Ne vjerujem da baš trebam znati odakle krenuti. Što više želim znati i stvar postaje pitanje intelekta i sumnje, to više sam nepokretna. Ok je ne znati i imati povjerenja da će se nešto već desiti.
Što ti je plesni signature move? (Pitaj nekoga tko zna odgovor!)
Pokret koji potvrđuje da je manje više.
Kako izgleda ples (u) budućnosti?
Zanimljivije i svrhovitije nego u sadašnjosti.