Pljusnem se da se podsjetim što je moje
Lucija Romanova je kao živo srebro pokretna i svjetlucava kao da nije sasvim od ovoga svijeta. Razgovarale smo u kazališno-plesnoj dvorani koja jest i nije njezin prirodni habitus, zapravo najviše da nam ne procuri kroz prste i za sobom ostavi samo smijeh i srebrne ljuskice. Senzibilitetom na čvorištu plesa, cirkusa, šume i birtije, Romanova je plesna autorica i edukatorica razgranatog staža koja se u svome radu bavi fenomenima ovisnosti, kontrole i slobode, suspenzije između pokreta, objekta i imena, a u mnogočemu tek otkriva trajne interese za predstojeću, nesumnjivo eruptivnu umjetničku karijeru…
Lucija, što ti je najsvježije plesno sjećanje?
Stojim trudna na sceni i vrištim tarantelu. Tijelo mi je istovremeno dom i eruptivna sila, nešto između rituala i pobune.
A kakvo ti je najranije plesno sjećanje?
Školski ples u osnovnoj, Osnovna škola grofa Janka Draškovića, u pozadini ide Gasolina, a ja i moje curke divljamo bez ikakve svijesti, samo čista energija i sloboda.
Kad bi svoju nutrinu trebala dočarati bez riječi i u četiri pjesme, koje bi to pjesme bile?
- David Bowie: Cat People (Putting Out Fire)
- Pips, Chips & Videoclips: Porculan
- Beyoncé: I’m That Girl
- Bahramji: Being With You
A kako bi nam se horoskopski predstavila?
Svinjska riba, nešto između instinkta i ironije, biće koje pliva + pluta gdje želi i ne objašnjava se.
U kakvu magiju vjeruješ?
U magiju trenutka, kad se sve posloži bez plana i postane veće od mene.
Koje ti je najdraže nadnaravno biće?
Veliki orlovi iz Međuzemlja, pojavljuju se kad je najpotrebnije, ali ostaju neukrotivi.
Što ti je najprirodniji habitus?
Koketiram s ognjištem, vodopadom i plesnim studijem, između topline, sile i discipline.
Koja ti je najdraža tišina?
Tišina sunca. Tišina vode. Ona između sna i jave, surfanje po delta valovima.
U kojem bi filmu mogla živjeti?
Panov labirint – kad gledam taj film, osjećam temperaturu zraka, dodir tkanina koje nose likovi, razgovore koje vode i putovanje koje prolaze. U tom svijetu bih mogla dati život za nešto što smatram istinski vrijednim.
U kojoj bi se knjizi voljela izgubiti?
U nekoj knjizi koja se čita kao koreografija, možda u Nepodnošljivoj lakoći postojanja, gdje se misao i tijelo stalno mimoilaze i ponovno susreću. No moram reći i ovo: u djetinjstvu sam imala opsesiju Kronikama iz Narnije. Bila sam u apsolutnoj fantaziji i deliriju dok sam ih čitala, nisam mogla vjerovati da ta mjesta ne postoje i neko vrijeme nisam ni jela ni spavala zbog intenziteta tuge i čarolije. Ako bih odala počast djetetu u sebi, Narnija bi ipak bila to mjesto.
A s kojim bi se fikcionalnim likom najradije ljubila?
Teško me privlače fikcionalni likovi, ali energija Tom Hardyja u bilo kojoj ulozi – ne bih se žalila.
Koga bi najradije pljusnula?
Svaku verziju sebe koja se stopira ili koči. Ili onu koja sluša ljude koji me stopiraju i koče. Iskreno, to i radim, pljusnem se da se podsjetim što je moje, a što nije.
Što i/li kako najčešće sanjaš?
Vozim bicikl po zelenoj, poznatoj livadi Ozora Festivala i prolazim kroz gigantske balončiće od sapunice. Sanjam da plešem, vraćam se starim predstavama pa ih prerađujem, vraćam se starim situacijama u studijima pa ih pokušavam mijenjati.
Zatim sanjam da sam u nekakvom podzemlju, prolazim kroz podzemni labirint s grupom ljudi kako bismo uništili nekakvo stvorenje/čudovište koje se dolje nalazi.
Što ti radi strah? Kakve je boje, a kakvog okusa?
Paralizira me i sužava prostor, klaustrofobičan je. Nekad je crn, nekad crven, uvijek metalnog okusa.
Kad bi mogla raditi s bilo kime na svijetu, s kime bi radila?
Sadašnjost: Florentina Holzinger, zbog beskompromisnosti.
Prošlost: Pina Bausch, da osjetim taj emocionalni eho.
Budućnost: sa sobom koju još ne poznajem.
Kako si pomogneš kad ti inspiracija udari u zid?
Pustim je da ode, uvijek se vrati. Ne mora uvijek dolaziti iz istog mjesta. Najviše me pokreću nedorečenost i konvencionalnost u umjetnosti, podsjećaju me što ne želim raditi.
Ponekad se kreće iz pragmatičnosti, ponekad su loši uvjeti upravo ti katalizatori, a ponekad su to izvanredni uvjeti.
Jako volim humor kao bazu svakog kreativnog procesa. Vjerujem u smijeh i u snagu pozitivnih misli više nego u vlastitu i tuđu fizičku praksu ili bilo kakvu egzistencijalnu filozofiju ili umjetnički ego.
Koji citat pamtiš zauvijek?
“There he goes, one of God’s prototypes. Too weird to live, too rare to die.”
Što ti je plesni signature move? (Pitaj nekoga tko zna odgovor!)
Mislim da sama to ne znam, nekako imam patterne u tijelu koje je u mene umetnula industrija, a neki su baš moji, svakako oboje koristim jednako često. No, raspitat ću se…
…evo rekle su cure: protočni fire from the pelvis!
Kako bi opisala najdraži kostim koji si ikad nosila?
Bakreno spaceship odijelo s trudničkim trbuhom. Moćno, ranjivo i pomaknuto u isto vrijeme.
Što ti je najdraži ovozemaljski materijal?
Pamuk i hrast, mekoća i postojanost.
A što najdraži izvanzemaljski materijal?
Svjetlost.
Što je najljepše što si ikad čula o svome radu?
Da može stvoriti empatiju.
A što je najtočnije?
Isto to, kad se dogodi, znam da sam bila iskrena.
A što najpogrešnije?
Da je sve pod kontrolom.
Kad bi mogla saviti stvarnost, što bi prvo iščašila?
Iščašila bih ovu treću dimenziju da vidim što je u četvrtoj.
Koja ti je najdraža dekada ili razdoblje?
Između 60-ih i 70-ih, i 15. stoljeće – privlače me ekstremi, trenuci između slobode i tame, kad se svijest naglo mijenja.
Kakvo ti je najdraže loše raspoloženje?
Frustracija, jer tjera na promjenu i na samorefleksiju.
A što te uvijek oraspoloži?
Dobra, precizna pošalica.
Kad bi svoj ples opisivala okusima i teksturama, kako bi ga opisala?
Trenutno sam u fazi života gdje mi je teško napraviti ovu analizu, budući da se toliko toga mijenja. No mislim da to je ipak nešto mesnato, s grilla, onako balkansko. Ili pak neka velika sila vode, nešto intenzivno i voluminozno, a opet probavljivo.
A koje bi još okuse i teksture voljela istražiti?
Sve. Ali sada me zanima uzimanje vremena, artikulacija, beskompromisnost.
S kojim dijelom svoga tijela najviše razgovaraš?
Glavom i prstima, tamo najviše pregovaram.
Odakle krećeš u pokret kad ne znaš odakle krenuti?
Iz srca.
Kako izgleda ples budućnosti?
Kao telepatija.