Nikolina i Silvia, o tome gdje su sada/bile.
Za što vam se prostor-vrijeme Mjesta susreta, simboličkog i kolektivnog prostora plesne scene, činio (i pokazao) adekvatnim, plodnim? Koja pitanja i prijedloge ste htjele otvoriti, podijeliti, razgranati kroz druga tijela tijekom tjedan dana svojih radionica?
Nikolina: Studirati zajedno, sa drugima. Vratiti se nekim temeljnim pitanjima poput kakvo virtualno tijelo ili tijela u plesu želimo imati, i pokušati ih raspakirati kroz plesanje i pisanje. U najavnom tekstu sam ulaznu točku susreta, možemo reći i da je to bio prijedlog metode, opisala pitanjem koliko je minimalno potrebno da ideja u formi plesa dobije život i kako nalazimo modalitete da dijelimo, da u dijeljeni prostor rada unesemo ideje koje onda migriraju, „rade” u drugim tijelima. Ako riječi ideja priđem na način da je razumijem kao ono što daje smisao nevidljivome, u umu, stvarnosti ili umjetničkom djelu, znatiželjna sam oko toga što u ovom povijesnom trenutku u kojem živimo, pokreće plesačice, šta okupira njihovu pažnju, postoji li kod svake od njih neko određenje oko toga što žele aktualizirati sa svojim tijelom danas, u isječku prostora i isječku vremena kojeg dijelimo.
Silvia: Podijeliti i razgranati kroz druga tijela – kakva raskošna slika!
Počela bih od specifičnosti trenutka kad se Mjesto susreta dogodilo: u studenom smo izašle s premijerom Urobora, uslijedila je još jedna premijera unutar institucije, godišnji zapljusak administrativnih poslova i nakon zimskog odmor(čić)a, prva stvar u koju uranjam moje je umjetničko istraživanje, koje sam nazvala Kako spasiti Euridiku? – metode i strategije ustrajnosti.
Istraživanje je mišljeno i ostvaruje se kao uron u praksu, svojevrsnu analizu dosadašnjih procesa, imenovanje i artikulaciju postupaka, sistematizaciju, kao neko otvaranje i pospremanje kreativnih ladica. U tom kontekstu, Mjesto susreta divno se uklopilo, za otvaranje pitanja zašto ples i kakav ples, za prijedloge promatranja, prepoznavanja što sve već jest ovdje, u susretu, i kako onda to oblikujemo u ples, koliko biramo intervenirati. Daljnji prijedlozi uključuju putovanje kroz unutarnje prostore vlastitog tijela, artikulaciju želje kroz pitanje koje započinje: kada bih samo mogla – u svim licima jednine i množine, suspenziju nevjerice, plesanje na Vivaldija, i još neke.
Kako biste opisale svoj odnos s plesom/prema plesu? Što ga prati, uvjetuje, hrani, projicira u budućnost?
Nikolina: Za mene ples uvijek proizlazi iz spleta okolnosti, spleta ljudi, želja, pitanja i nastojanja. Živa izvedba, a ples je samo sastavni dio toga, je jedan od načina kojim se, sublimirajući, mogu odazvati na neke pozive koji dolaze iz okoline, društva, svijeta; primjerice to da smo negdje potepli potrebu za razgovorom i druženjem uživo, ili zajedništvom oko pitanja koja su važna za boljitak svih, ili da osjećam i zatomljujem strah, ljutnju, nemoć pred nevjerojatnom akumulacijom zla u ljudima te da mi je potreban osjećaj savezništva s ljudima koji se osjećaju slično…
Ono što primarno hrani izvedbu je uvjerenje da se izvedbom nešto u nama može rastvoriti, omekšati, zapitati, preposložiti.
Silvia: Moj odnos s plesom prati znatiželja, pa zamor, sumnja, onda opet želja, ushit, naivan, po mogućnosti. Sve ovo naš odnos također i uvjetuje i hrani. Otkrivanje novog. S godinama otkrivam i težnju prema jednostavnom, prema kompleksnosti koja je ispod površine vrlo jednostavnih premisa.
Nisam sklona projiciranju u budućnost.
Kako se taj ples prilagođava ili što od vas zahtijeva kad se nađete u ulozi plesačice, koreografkinje, nastavnice ili gledateljice? Kako te uloge, kao i rad koji dolazi s njima, pregovaraju?
Silvia: Prepoznajem ulogu ili poziciju plesačice kao svoju primarnu pregovaračicu. Kad sam koreografkinja i izvodim, taj pregovor mi je najjednostavniji, a istovremeno i misteriozan, rad je u demistifikaciji.
Kad ja- plesačica pregovara s ja- koreografkinjom u radu s drugim plesačicama_ima i ostalim suradnicama_ima, krećem iz prijedloga koji su meni izvođački uzbudljivi, prevodim to u jezik, tražim od sebe preciznost i analiziram postupke i načine koji su meni, iz mog tijela, svjetonazora, habitusa, iskustva itd. logični. Prije svega, pokušavam prepoznati što je ljudima s kojima radim važno. Kada sam nastavnica, ja- plesačica također pregovara, svoja iskustva stavlja u funkciju prijenosa znanja, promatrajući i otkrivajući tko su ljudi koji su predamnom. Kada sam gledateljica, pokušavam otvoriti percepciju na ono čemu svjedočim, bez predrasuda, koliko god mogu. Ponekad ne mogu, onda gledam detalje ili razmišljam o razlozima zašto ne mogu.
U svakoj od tih uloga, trudim se ne podrazumijevati, već kretati iz odnosa, iz susreta.
*Fotografija s probe Peti ansambl i CO2, fotografkinja Milica Czerny Urban
Ples u dvorani, ples sama, ples sa drugima, ples na otvorenom, ples protiv, ples usprkos, zatvoreni ples, ples za tebe, ples za mene, ples u istraživanju, ples kao istraživanje, gotovi ples, ples u izvedbi, ples za izvedbu,…?
Nikolina: Ples kao problem, ples kao pitanje, nikad sam za sebe i ne „o meni”, ples kao podijeljivi osjećaj kretanja – kvalitativne promjene koja cirkulira između nas, ples kao uključivost razlika, ples kao prakticiranje nemogućeg, kao vježbanje mentalne snage i antifašističkog otpora, kao praksa bez metode koji može uvezati tijela i tijela, tijela i stvari, konkretno i apstraktno, ples kao umjetničko-političko-društvena praksa.
Silvia: Ples je moćan, ne treba ni dvoranu, ni druge, ni izvedbu, da bi bio ples. I jako je uzbudljiv u raznim kombinacijama navedenog.
Dodala bih još: ples s duhovima, ples unatrag, ples u dubokom vremenu. Ples koji gori, gorko, gordo i grimizno, prkoseći tami.
Kako biste mapirale kontinuitet i/ili diskontinuitet vaših interesa (koreografskih, umjetničkih, pedagoških, društvenih) ili želja? Gdje trenutno oni leže?
Nikolina: Interes da vrijeme bivanja u umjetničkom modalitetu života bude ispunjen dijalogom i promjenom u razumijevanju odnosa prema svijetu, prema izvanjskome, interes za imaginiranjem toga što je moguće izvedbom staviti u postojanje, mislim da se nije promijenio još od početka BADco. Ono što se jest promijenilo je odnos prema tome kada, pod kojim uvjetima i u kojem vremenu se bivanje u umjetničkom modalitetu života odvija. Umjetnost kroz moj život sada ide sporije, difuznije i konačno uviđam zašto umjetnički način bivanja bude važan za preživljavanje.
Silvia: Oduvijek sam željela raditi uzbudljive radove, koji dotiču druge, koji su mi intenzivni i napeti i iznenađuju me. Također, kontinuirano volim raditi i okruživati se opsesivnim suradnicima. Svaki rad i grupa koja se okupi, otvara novi, neistraženi svijet. Umjetnički interesi nadovezuju se, granaju, većina ih traje godinama pa i desetljećima. Na primjer: zašto gledati ples? za mene je uvijek aktualno pitanje. Kako ples poziva da mu gledatelj priđe, umjesto da sam prilazi i konfrontira odnos, kao što to često čini govor? To mi se nedavno iz jednog komentara nakon Urobora razjasnilo kao pitanje kojem se uvijek vraćam, koristeći i ples i govor u izvedbi, također i promišljajući ples izvan izvedbe.
Također, neprestano se vraćam fascinaciji vremenom, nelinearnom, vremenu koje je iluzija.
Moji pedagoški interesi? Probuditi znatiželju, prije svega. I ohrabriti one koji se žele upustiti u avanturu s plesom i umjetnošću općenito. Ukazati na neusporedivo bogatstvo ljudskog iskustva kroz ples.
Što se društvenih interesa tiče, uvijek na barikadama za afirmaciju i razumijevanje plesa.
*Fotografija s predstave Urobor, fotografkinja Sindri Uču
Ostvaruju li se, zapinju?
Nikolina: Da bi nešto zapinjalo treba biti neki cilj prema kojem se ide, ali ja, nakon radikalno tjelesnog iskustva potresa prije šest godina, ne projiciram više baš pretjerano u budućnost, ta mi se potreba čini izlišnom, imobilizirajućom i štetnom.
Silvia: I jedno i drugo. Spomenute barikade, što prije shvatiš da je riječ o trajnom stanju, to bolje.
A kontinuitet i/ili diskontinuitet svojih uloga – između onog što želiš, voliš, moraš ili osjećaš da trebaš raditi?
Nikolina: Ajmo reći da aktivno mislim o tome i puževim tempom radim na tome da, kako bi rekla jedna filozofkinja, izbrišem jaz između mišljenja, djelovanja, osjećanja i imaginiranja. To nastojanje puno je paradoksa koje nekako treba razriješiti, ali bez te unutarnje borbe i sumnje, ne bih mogla prepoznati sebe.
Silvia: Godinama su se uloge toliko pretopile, teško je razlučiti… jedan dio posla radi se da bi se pokrila egzistencija i platili računi, drugi dio, jer osjećam da trebam, kako kažeš. Na primjer, iskustvo me naučilo da se kulturne politike za ples mogu gurnuti samo odozdo, iz prakse, uz velike napore, solidarno i ustrajno. I to je naporan rad.
Još uvijek preostaje velik dio posla koji radim zato jer volim i želim. Ogromna je to privilegija. Ili samo sretan odabir.
Vraćaju li vam se neki procesi i pitanja koje ste smatrale razriješenim? Što za vas nikako da napusti aktualnost?
Nikolina: Možda više neka načelno pitanje; kako stvari idu jedne s drugima. Iskustvo kolektivnog stvaranja mi je razvilo ukus za izraze koji proizlaze iz dodira, susreta, sraza ili sudara među stvarima, idejama, slikama ili tijelima koje ne bi nužno došle u kontakt jedne s drugima da su proizašle iz mašte jednog čovjeka. U izvedbi se nekad taj spoj nespojivog može doimati kao hijeroglif, ali nekada, kada sve klikne, izvedba u umu radi kao Rorschach mrlja, prostor koji je istovremeno aktualan i virtualan i u kojem mašta ima veći značaj od logike.
Silvia: Pitanje kako se ples smješta u društveni kontekst, kako ga se kontinuirano tretira manje vrijednim, manje intelektualnim, podređenim jeziku, tekstu, kako mu se rijetko dozvoljava autonomija, često prišiva dodatni uteg opravdavanja društvene relevantnosti – to recimo, odavno smatram razriješenim, ali svako malo lupi opet odnekud.
Od osobnih opsesija, nikako da me pusti potreba za izvedbom, iz svih pozicija. To su mjesta koja volim nastanjivati, kao izvođačica, kao gledateljica i kao autorica.
Opsesija inače doslovno prevedena znači: sjediti nasuprot. Opsjednuta sam opsesijom, dakle.
Kakva okruženja (za život i za rad) zamišljate za sebe i druge? Što im je potrebno da zažive? Gdje već prepoznajete njihove tragove?
Nikolina: Okruženje koje sam uvijek željela, iako nisam tu razmaženost uvijek mogla realizirati, pogotovo nakon rasformiranja BADco., je ono unutar kojeg sam mogla osjećati radost su-pripadanja. Biti među svojim ljudima, da tako kažem, među ljudima s kojima dijelim umjetničke i političke aspiracije, etičke vrijednosti. I u tome ustrajati kroz dugo vrijeme, vrijeme dulje od jednog projekta, u svakom slučaju. Trenutno CO2 surađuje s Petim ansamblom na projektu TO=TO u produkciji HNK Ivan pl. Zajc. To je naš prvi umjetnički susret s neurodivergentnim izvođačicama i izvođačima. Toplo prihvaćeni od neurodivergentnih izvođača i izvođačica, kao i od dragih nam riječkih kolegica koje već godinama grade Peti ansambl i rade na tome da neurodivergentnost upišu u tkivo riječkog kulturnog milieua, želimo, zajedno s još nekoliko umjetničkih prijatelja, dodati nešto naše snage njihovom nastojanju. Ovaj proces traži svoje vrijeme izvan uobičajenih produkcijskih ritmova jer se ritmovi tijela i pažnje ovih izvođačica i izvođača ne mogu smještati u rigidne vremenske jedinice unutar kojih smo mi svi navikli raditi. Naše vrijeme zajedno ne mjeri učincima, nego načinima na koje se pažnja dijeli i time kako odgovornost kruži, a izvedba se počinje pojavljivati kao oblik bivanja zajedno koji ne traži sklad nego konstantno usklađivanje, brigu, povjerenje i predanost ljudima s kojima se okupljaš, jednom tjedno, dva puta tjedno, kako već okolnosti dozvole, oko nečeg što još nema formu, a što nam svima čini radost, usprkos svemu što iskrsava i onemogućuje.
Silvia: Potrebno je srušiti pokvareni sistem i izgraditi novi, naravno. Pitanje je koliko bi nam to uspjelo.
Nemam iskustvo idealnog okruženja, sumnjam da ga itko ima.
Zasad se vodim time da se život i okolnosti ne mogu kontrolirati, i da je to činjenica koju je dobro prihvatiti. Pri tom je potrebno imati dobru ekipu, prepoznati da je u solidarnosti moć, stalno provjeravati s okolinom da li nam je kurs kojim plovimo kroz kaos i dalje ispravan, i svako malo ga prilagođavati novim okolnostima. Ne gubiti nadu i ne gubiti smisao za humor.
Ima takvih gusarica u našoj zajednici koliko hoćeš.
*Fotografija s Antisezone, fotografkinja Sindri Uču