Mjesto Susreta

Kako se osjećaš povodom završetka doktorata na Odsjeku za ples američkog sveučilišta The Ohio State University i ponovnog intenzivnijeg koreografskog rada?

Doktorirala sam krajem ljeta 2024. godine i još uvijek osjećam odjeke tog procesa. Doktorat iz plesnih studija u Americi je izuzetno složen i dugotrajan pothvat koji je od svih mojih kolega pa i mene zahtijevao maksimum, uključujući savladavanje samog institucionalnog okvira sveučilišta koje broji više od sedamdeset tisuća studenata, ulazak u predavački korpus odsjeka, rad tijekom pandemije, a onda i ponovno uspostavljanje pogona sveučilišta nakon. Odsjek plesa je jedan od najrenomiranijih u okruženju, a sveučilište je rangirano među prvih sto na svijetu te su u skladu s tim standardi visoki. Posebno mi je bilo poticajno biti okružena sa sjajnim kolegama različitih generacija, umjetničkih interesa i profila. Nastojala sam na najbolji način predstavljati znanja iz ovih krajeva te nastaviti dobar glas koji je uspostavila naša Vera Maletić, koja je na Odsjeku predavala od 1977. pa sve do umirovljenja 2000. godine. Drago mi je da sam dio te linije, a sada i dio tog akademskog, istraživačkog i umjetničkog profila. Doktorat je produbio i proširio uvide u moju teorijsku i koreografsku praksu te mi omogućio da se fokusirano posvetim istraživačkom i akademskom radu.

Radiš punom parom, u studenom 2024. si izlagala na panelu na koreografskoj konvenciji Tijela u slobodnom padu, na ovogodišnjem Subversive festivalu, na Muzičkom biennalu u Zagrebu, na sveučilištu Anglia Ruskin u Cambridgeu, a pripremaš i istraživačko izlaganje u sklopu lipanjske Antisezone pod nazivom Kroz koreografiju i zvuk: kritička praksa prostornog mišljenja. Pripremaš i novi koreografski rad, a ovaj razgovor se događa povodom tvoje radionice i seminara koji se odvio u travnju 2025., u sklopu programa Mjesto susreta na poziv Studija za suvremeni ples.

Atmosfera je radna. Planirala sam ove godine odmoriti, imati opušteniju svakodnevicu i posvetiti se nekim drugim dinamikama ali mi ne uspijeva. Ima u Zagrebu ovih dana neka kompleksna energija: zamršena, ali kao da te gura naprijed. Zanima me povezati točke umjetničkog interesa na nove načine, te i dalje – biti dio aktivnosti naše plesne zajednice koje su nužne za opstanak, razvoj i stabilizaciju plesnih praksi i koreografskog stvaranja. Seminar u sklopu programa Mjesto susreta Studija za suvremeni ples sam naslovila Strukture površine i arhitekture vremena. U njemu sam se dotakla nekih trenutaka iz šireg seta tema na kojima radim i u novom koreografskom radu koji će premijerno izaći u srpnju 2025. godine pod naslovom Rekonstrukcije: koreografske intervencije na strukturi površine—trajanje, erozija, akumulacija, nestajanje, a kojeg razvijam u suradnji s pet izvanrednih plesnih umjetnica; Anom Jelušić, Dorom Pocedić, Eleonorom Vrdoljak, Marinom Brajdić i Janom Božić; te u suradnji s Hrvatskim prirodoslovnim muzejom u Zagrebu i uz podršku Zagrebačkog plesnog centra.

U kojoj mjeri tvoje teorijsko istraživanje informira tvoje trenutne interese u dvorani, ili obrnuto? Koja je njihova dinamika?

Vidim teorijsko i praktično istraživanje kao cjeloviti kontinuum koji se može odvijati u različitim formatima i medijima, dinamikama i vidljivostima. Teorija na specifičan način informira koreografski rad, a koreografska istraživanja pomiču pristup teoriji u svojevrsno višedimenzionalno čitanje. Na sličan način, teorijsko istraživanje može biti gesta prakse, a koreografska i plesna praksa može biti i oblik teorije. U dvorani često radim na pomacima, dekonstrukcijama i neposrednim susretima ova dva modaliteta i stavljam ih na raspolaganje u obliku otvorenog pitanja koje ne mora nužno upućivati prema odgovoru. Zapravo se radi o nekom obliku odgode; koreografija kao odgoda koreografije i teorija kao odgoda teorije, pomak prema nekoj drugoj točki u vremenu na kojoj se obje mogu susresti i međusobno informirati na nepredvidiv način.

Oko čega si koncipirala svoje gostovanje na Mjestu susreta, za što ti se činilo da je to dobar prostor (i vrijeme)? Tvoja radionica okupila je punu dvoranu plesača_ica različitih generacija.

Strukture površine i arhitekture vremena sam koncipirala kao prijedlog plesne prakse koja se nalazi na čvorištu slobodnog gibanja, dnevnika vremena i zapisa prostora. Fokusirali smo se na materijalnost tijela i prostora, prolazeći kroz pitanja improvizacije prema spontanim oblicima koreografije. Pristup je otvoren, fluidan i fleksibilan svatko ga može prilagoditi i usmjeriti prema nečemu što ga zanima tog trenutka. To je i jutarnji dnevnik pokretanja tijela koji se događa na način da se ništa se ne mora dogoditi osim susreta sa tijelom i prostorom. Nazvala sam to i prvi ples dana, nešto što se gradi kroz samo građenje, kroz određenu uspostavu modaliteta pokreta, kojemu se otvara prostor kroz vremensko promatranje strukture. U dvorani Poly Zagrebačkog kazališta mladih se okupila široka paleta različitih generacija kolega plesača, koreografa i pedagoga i bilo mi je izuzetno zanimljivo strukturirati prostor istraživanja koji otvara prostor za različite vidove angažmana. Mjesto susreta je odličan program koji je ponudio prijeko potreban format umjetničkih susreta kroz praksu u dvorani, a fokusiranih na umjetničke metodologije i prakse. Vrijeme i prostor fokusiranog eksperimenta je dragocjeni humus umjetničkog rada koji može biti nošen snagom kolaboracije i kolegijalne energije. Važno je da uspostavimo što više ovakvih prostora gdje se možemo susresti bez predumišljaja, u novim konstelacijama i u suradnjama koje nisu očigledne na prvu.

Višestrukosti prostora na seminaru je doprinijela i glazba uživo, odnosno Vanesa Petrač i Ivan Marojević koji rade kao glazbeni duo Cura i Dečko, koji su sudjelovali u procesima u dvorani.

Vanesu i Ivana smo pozvali u proces način da su glazba i zvuk dio zadataka i struktura koji su se odvijali u dvorani. Predložila sam da glazba uđe u jednakopravni horizont eksperimenta kroz svoj medij umjesto da bude pratnja, dinamika ili zvučna pozadina ili površina. Sugerirala sam koncept tišine i zvuka, u smislu prisutnosti i odsutnosti glazbenog oblika te na koji način glazbeni oblici i intervencije mogu biti mišljene koreografski, prostorno ili u nekom tipu istrajavanja kroz eksperiment. Kontribucija glazbe kreirane uživo i na licu mjesta je obogatila teksturu razmjene u prostoru, a Vanesa i Ivan su na intrigantan način osmislili elemente glazbe, glasa i zvukovlja koji potiču iz žanra u kojem rade no istodobno potpuno iskoračuju iz njega.

Na čemu si gradila svoju plesnu praksu i kroz koje prostore, tijela i misli je ona putovala? Postoji li za tebe razlika između rada u dvorani poput Mjesta susreta i rada (pripreme?) na predstavi?

Moja plesna praksa bavi mišljenjem koreografije i koreografskog u odnosu na koncept plesa. U određenoj napetosti i izmicanju ta dva polja, pronalazim poligon istraživačkog, umjetničkog i teorijskog rada. Radim dugi niz godina i taj vremenski, iskustveni i umjetnički niz se usložnjavao kroz različite formate i medije no uvijek u povratnoj sprezi s pitanjem koreografije to jest u produktivnoj nerazrješivosti samog koncepta koreografije u odnosu na gestu plesa, modalitet pokreta, a onda i plesnog komada. Zanimaju me iskliznuća, fenomeni, oblici i simptomi koji nastaju u tom polju, u električnoj napetosti između njegovih elemenata, neravnina. Formati prakse se međusobno informiraju, postoji jedan kontinuirani dijalog, razmatranje, trenje. U posljednje vrijeme me sve više zanimaju nepredvidivosti, nesklopivosti, disonance, nepodudarnosti, neki tip rubnog zahvata plesne prakse koji nije sasvim složiv.

Koje su tvoje potrebe, a koje su želje u vezi daljeg usmjerenja i fokusiranja (multiplicitetnosti) tvog rada? 

Izrazito mi nedostaje stabilnost i predvidivost, a s druge strane me nestabilnosti i nespojivosti pokreću pa čak i kad je ta mobilizacija izrazito stresna, invazivna. Stvari se konstantno negdje prelamaju, radimo s napuklinama, često i u samim prorezima, s nečim jedva spojivim, a opet robusnim, konkretnim. Osjeća se ogromna energija u zraku, strukturnom metežu, košmaru. Ja uopće više ne spavam tj. to je više neka nesvjestica, najnužniji remont do sljedećeg dana. Svaki dan je složen, gotovo teoretski na svoj način. Pokušavam prepoznati najbolji mogući način na koji mogu podržati urgentnost trenutka—u umjetničkom, političkom, akademskom i osobnom smislu.

7 dana, 7 pitanja i odgovora, kontinuirani pokušaj dosljednosti i 7 karata – Lana Hosni.

Utorak: Oni koji čitaju ovaj intervju vrlo vjerojatno su već imali priliku porazgovarati s tobom u sklopu tvojih Razgovora o pretpostavkama, uvjerenjima i navikama koje kruže u zajedničkom prostoru plesa, bilo željenih bilo neželjenih. S obzirom da si iz tih razgovora razvila i grupne forme, kao i lab, možemo li to zvati tvojom sveobuhvatnom praksom? Kad, kako i zašto ju krećeš razvijati, definirati? Imenuješ li je ikako?

 Zapravo je praksa iz koje su se razvili razgovori krenula kroz rad na solu soma diva u 2022. Do tog sam trena već neko vrijeme radila kao izvođačica i prošla kroz cijeli sistem školovanja, pa sam imala priliku osjetiti razne stvari koje su se nataložile putem i koliko se stvari vrti i raslojava dok se odvija ples* (ples mislim u dosta širokom smislu). U smislu odnosa prema vlastitom tijelu, utjelovljenim konceptima, utjelovljenoj formi, odnosa prema osjećaju, osjetu, boli/bezbolnosti, ugodi, potrebi, pitanju integriteta nad vlastitim tijelom, momenta gdje se stvaraju filtri i osude i razne hijerarhije, sinkroniziranja s drugima i okolinom,  pitanje autorstva nad vlastitim pokretom… I generalno sve te ideje ‘što bi trebalo’ što ne bi trebalo, što spada što ne spada, što je ok što nije, što ima veću vrijednost od čega i po kojim parametrima,  itd.

U tom trenu sam radila isključivo iz tijela i kako mi se počelo razjašnjavati sve više osobnih utjelovljenih obrazaca, i kako mi je bilo sve intrigantnije svjedočiti koliko su nasumični i suludi, zanimalo me vidjeti kakva su tuđa iskustva u sličnim situacijama. Paralelno su mi se u pozadini cijelo vrijeme vrtjele te rečenice koje često čujem kao uvjerenja i pretpostavke, iako nije bilo do kraja jasno tko točno u njih vjeruje i gdje su se uspostavili kao istina. I tu je počela potreba za razgovorima, prvo su se odvijali 1 na 1, kasnije su prešli u grupne formate i nastavili odvijati kao neka praksa s kojom se može dalje eksperimentirati.  Za uspostavljanje početne metode veliki dio zasluga ide Ivani Rončević koja je predložila strukturu za vrijeme kolektivnog rada na Koreografiji empatije, a sada je i meni zanimljivo da se metoda prenosi dalje i da ju može primijeniti tko god želi.

Iskustvo razgovora i kontinuirana tjelesna praksa su se zapravo međusobno ping-pongali i nadopunjavali, a svaki dio se i dalje grana u nove specifične interese. Npr. iz razgovora se spontano desio moment nekog šireg pregleda tendencija na plesnoj sceni i neke teme koje su izroinle tipa posramljivanje tijela i dinamika sagorijevanja inspirirale su radionice unutar edicije UPUH Susreta koji nedostaju koja je bila posvećena brizi o mentalnom zdravlju. U isto vrijeme, kako metoda razgovora uključuje rad s asocijativnim kartama, taj dio imaginacije i slobodnog tijeka misli implementirao se nazad na novi način u tjelesno vokalnu praksu i rad s tekstom, fikcijom i fabulativnim. I tako dalje, imam osjećaj da se stvari već neko vrijeme samo granaju i granaju (kroz izvedbeni, pedagoški, autorski, kolektivni rad)  i ne mogu reći da postoji naziv za jednu cjelokupnu praksu, između ostalog i jer imam osjećaj da me to previše zatvara. Ali mogu reći da postoji neka vrsta djelovanja u kontinuitetu, koje se konstantno pokušava iskristalizirati, izartikulirati, sistematizirati i preispitati, ostati u odnosu i uključivati još suradnika/ca. I da mi je važno afirmirati djelovanje u plesu koje ne podrazumijeva samo stvaranja novih predstava kao limitirani opseg mogućnosti.

Srijeda: Na tragu grananja i otvaranja, iz tog kontinuiteta nastali su i Bojanka, Falš zbor, Glasno pitanje – sve inicijative koje uključuju i aktiviraju zajednicu, stavljaju tvoja pitanja među ljude, tražeći odgovore kroz različite forme, ali prije svega bih rekla kroz utjelovljenje brige. Tvoj mali kolektiv/tvoja mala zajednica somadiva. Kako je danas tvoja unutarnja i vanjska soma i diva? Kako ih njeguješ?

Uglavnom umorna i zabrinuta, kao i većina ljudi oko mene čini mi se, nije nimalo neobično.

Pokušavam pratiti načine na koji tijelo utjelovljuje sve prisutnije posljedice fašizma, opresije, zlouporabe moći i diskriminacije. Kako se nastaviti kretati, osjećati, ostati u odnosu, gdje unutar brige ima mjesta za ljutnju, bijes, nemoć, strah, tugu, sram, svijest da nam nije svima isto… Ne znam, iskreno, što znači baviti se tijelom u trenu prijenosa genocida uživo. Prepoznajem da imam kapacitete fokusirati se pojačano na somatsko iskustvo i ostati s pažnjom na tjelesno i iz toga se povezivati sa stvarima, što mislim da je vrijedan kapacitet ali već neko vrijeme mi je jasno da nije dovoljno.

Njegujem ju čitanjem i slušanjem žena, queer i ne bijelih autor/ica, odazivanjem na pozive za akciju, disanjem u leđa i savezništvom gdje je potrebno u svakodnevnom životu.

Dok odgovaram vrti mi se ova karta u glavi

*Emocije i stanja, Ivana Pipal https://cargocollective.com/ivanapipal

*Poziv na Štrajk za Gazu, Za K.R.U.H. & Inicijativa za slobodnu Palestinu

Četvrtak: </3 Gdje vidiš da lakše, somatskije, otpornije (ili ubaci riječ koju želiš), možeš biti s tim osjećajima: na ljeto uz more, kuću, građevinske radove oko nje; na studiju koji te čeka i u njegovoj strukturi (Stockholm, čestitam!!!), ili bi se vratila na farmu koza, neki drugi otklon?

Hehe da, koze su uvijek najbolja opcija:) ali njih ne zanima izvedba. Ne znam, iskreno, mislila sam da dolazi period kada ću biti više na jednom mjestu, da je vrijeme za neku dozu sigurnosti i potencijalnog gniježđenja, ali izgleda da se dešava suprotno i opet sam paralelno na više strana. Zanimljivo, kada smo radili Razgovore u sklopu inicijative Aplauz ne plaća stanarinu koja se, ukratko, bavi uvjetima rada i radničkim pravima na kulturno-umjetničkoj sceni, jedna rečenica koja se pojavljivala često u nepovezanim grupama bila je – nisam više sigurna/siguran da li mi netko/nešto ovo radi ili si sam/a sve radim. Tako se nekako i ja sada osjećam. Ne znam da li odluke o konstantnom izmještanju dolaze samo iz potrebe za kontinuirano izmjenom konteksta i cirkulacijom iskustava, diskursa i znanja, ili su djelom i odgovor na uvjete koji su nestabilni još većom nestabilnošću. Npr., problem nepriuštivog stanovanje u Zagrebu – ako mi pola rada odlazi na plaćanje stanarine, moram tražiti bar još neko iskustvo van te dinamike, nešto drugo u iskustvu mora biti moguće.

Možda u ovom trenu mjesto koje je somatskije, sigurno, lakše i otpornije vežem za ljude, prijatelje, dijaloge, međusobna prepoznavanja, kolektivne procese i okupljanja.

*Our Blindness, Maria F Scaroni & Ezra Green

Iz karte: Ok ovo već vidim da će biti jako doslovno:) Na desnoj karti vidim neko sjeme koje još neko vrijeme može mirovati prije klijanja, dosta je svježe tako da ima vremena za pričekati najoptimalnije uvjete i lokaciju, i radije bi još neko vrijeme ostalo u obliku sjemena. Unutra je party, super je jer ne sadrži samo jednu osobu i jedno iskustvo nego bar desetak. Istovremeno je i cvijet i povrće i puzavica, tipa tikvica ili buča koja se može proširiti u svim smjerovima kroz ogromnu parcelu. Istovremeno je i brza i spora i postoji neka glazba unutra koja je dosta zborska i sakralna, mrvicu božićna i radosna , u nedostatku bolje riječi. Dosta me uvlači unutra, poziva na zaranjanje i plivanje.

Lijeva karta je predivan nered i lom, stajanje iza toga da nema normativnog tijeka kako bi se stvari treble odvijati za svakoga/svaku, mogućnost puštanja da sve ode kvragu, ljubičasta kiša od Princa, ljubičasta voda za kupanje kad smo bili djeca, crveni sok od šipka, daje mi osjećaj rasterećenja i nužnosti gubljenja stvari koje više ne služe.

Petak: Teško mi je formulirati sljedeće pitanje jer je više stvari ostalo sa mnom od tvog odgovora – (potencijalno, nemoguće) gniježđenje, da li mi netko/nešto ovo radi ili si sam/a sve radim, radije bi još neko vrijeme ostalo u obliku sjemena. Također cijelo vrijeme razmišljam kako mi tvoji opisi karata prizivaju neku pjesmu… I ček.. Ljubičasta voda za kupanje kad smo (ste) bili djeca?

Hipermangan, u mom doživljaju to je bilo super događajno i često kupanje, kao jako jako posebna prilika, jer mislim, kada je bila skroz ljubičasta. Ali ispada da je na kraju bilo vezano samo za vodene kozice. Da, ‘tko/što mi to radi’ pitanje dolazi iz neke dinamike uvjeta rada koji su u konstantnim rokovima, kaosima, neizvjesni, nestabilni, gomila adrenalinskih šuseva i onda naglih spuštanja, konstantno davanje preko kapaciteta (vremena, zdravlja, energije, emotivnog rada..), neimanja jasne granice između privatnog i poslovnog itd. itd. Itd. itd. sve ono što već znamo o sistemu rada u kulturi (i drugdje). Gdje se onda pojavljuje to mjesto nejasnoće u razlučivanju da li je samo sistem taj koji kontinuirano proizvodi to stanje stresa i adrenalina ili se ja zapravo sama volim stavljati u te kaotične situacije jer tako ________________ odgovori za sebe.

Zapravo uopće ne dvojim oko toga da je u sistemu problem i da se ja, izjavljujem, ne volim stavljati u situacije stresa, ali mi je zanimljivo da se to svejedno kontinuirano i dalje pojavljuje kao pitanje.

*vikend smo pauzirale jer se piše prijavnica*

Ponedjeljak: Otkud onda dolazi želja za daljim školovanjem, jel si morala prilikom prijave i audicije definirati projekt (to je isto jedna riječ koja uspijeva malo izvrnuti proces umjetničkog rada) i na koji način vidiš da (tebi) ima smisla baviti se izvedbom?

 Kako sam završila SEAD koji se u Hrvatskoj ne priznaje kao službena akademija, negdje mi je u pozadini stajao pritisak oko toga da bi ipak trebala imati neki službeni stupanj obrazovanja, no unutar opcija koje su se nastavljale na to što već radim nije me zanimala koreografija na taj način, a ni izvedbeni smjer s obzirom da sam tu već prošla kroz cijeli sustav studiranja. I onda kužim da sam već duže vrijeme unutar te dinamike – ne zanima me zapravo koreografija, ali i dalje znam da se cijelo vrijeme odvija neka vrsta autorskog rada koji nije tako jasno imenovan i kategoriziran. S druge strane, zanima me izvedba i volim biti u poziciji izvođačice, nemam osjećaj ne-autorstva unutar procesa u kojima radim, ni generalno, nevezano za svaki proces individualno. No u slučaju izvođenja se i dalje provlači to pitanje gdje je to autorstvo točno opipljivo i dovoljno prepoznato ili artikulirano, što izvođačicama ostaje nakon izvedbi u smislu kredibiliteta u odnosu na to koliko u praksi stvarno stvaraju sam proces,  i kako se emancipirati od situacije da je izvođačica i dalje konstantno unutar tendencije da bude (svrstana kao) samo ‘u službi’ i previđena u udjelu kojeg ima u radu. Iz razgovora s prijateljem koji sad završava taj smjer koji sam upisala (Nove izvedbene prakse na Stockholm University of the Arts) činilo se da se tiče baš afirmiranja te pozicije i emancipiranja plesnih praksi i umjetničkih istraživanja od klasične binarne pozicije izvođačica-koreografija. Pa sam, uz druge osobne parametre, odlučila da bi sad moglo biti vrijeme da se posvetim svim tim pitanjima uz strukturu koja me drži i sugovornike koji su na sličnim mjestima. Zanima me i razumijevanje drugog lokalnog konteksta i čime se ljudi bave, veseli me mogućnost novih suradnji.

Da, u prijavnici sam trebala definirati projekt koji prijavljujem, što je zapravo napravilo već neki korak u tome da za sebe izartikuliram pitanja koja vrtim i stanem iza mjesta na kojem sam. Kužim da me zanimaju generativni procesi i načini bivanja zajedno u različitim okvirima, više nego odabir jednog specifičnog okvira. Dok bi rad na koreografiji bio neki rad u smjeru vještine donošenje odluka i sužavanja na konkretne odabire, vidim da je moja tendencija više u rastvaranju mogućih opcija i konstantnom uslojavanju, nije mi toliko bitno definirati stvari u ovom ili onom smjeru trajanju/prostoru/estetici/dinamici. Mislim, nije da mi nije ‘bitno’ bitno, kao da je svejedno, i dalje sam angažirana oko tih pitanja i imam neki odnos prema tome kako se stvari odvijaju, samo me ne motivira na način na koji vidim da motivira druge za koje mogu reći ok, tebe motivira koreografija.

No, prijavljeni projekt se može tijekom studiranja i izmijeniti, vidjet ćemo:)

Na koji način vidim da se meni ima smisla baviti izvedbom – malo mi je teško odgovarati iz razine smisla i mislim da je to djelomično jer se u mom iskustvu pitanje ‘smisla’ u radu u plesu često vezalo za dokazivanje da ima smisla uopće, baviti se plesom. A ne želim odgovarati iz mjesta dokazivanja, a mjesto ne-dokazivanja je toliko ne-iznjegovano da se u ovom trenu čini kao daleki luksuz hehh.. Ali evo odgovorit ću iz mjesta iz kojeg se volim baviti izvedbom, računajući da je to što to volim dovoljan smisao, i da se ljubav nastavlja događati zbog toga što je smisleno. Dakle na načine koji – prorađuju problem instrumentalizacije plesačice na bilo koji način/ uključuju kolektivne suradnje i procese koji ne perpetuiraju štetne prakse i hijerarhije / ne podrazumijevaju neutralnost izvođačice ili kojekakve ideje ‘univerzalno ispravne’ prezentnosti / prorađuju nešto u mom razumijevanju i iskustvu / podrazumijevaju da se ne moram isključiti kao osoba da bi sudjelovala.

Sljedeći ponedjeljak: Da, hvala ti na ukazivanju “smisla i ne-smisla” odnosno “dokazivanja i ne-dokazivanja” – shvaćam da je moje pitanje zapravo došlo iz mjesta traženja odnosa i razlike između motivacije i interesa i ljubavi, koji se uvijek pred kraj sezone u ovo vrijeme malo izmore, pomiješaju, pogube. Danas sam ja vukla kartu, postavila joj pitanje, i dobila odgovor:

Ovo je inače špil “Peripheral Visions” napravljen od kolektiva za kolektive, u izdavaštvu novosadske organizacije kuda.org u suradnji s, između ostalog zagrebačkom Booksom i ljubljanskom Maskom. Par karata unutra je prazno kako bi ih korisnici_e sami_e mogli_e ispuniti. Imaš li mi ti neki odgovor za ponuditi ili svoju kartu za izvući?

 O najs, hvala za otkrivanje.

*John David Ellis Ecco

Evo ova karta je za tebe, kaže da moraš otići na more da bi shvatila da u pravilu voliš raditi i djelovati, samo ti treba odmor izmicanje voda i magnezij. I podsjeća da postoje duboki uroni koji nisu samo iscrpljujući plus ovi crveni planktoni pozivaju na erotsko. I kažu da je strast u pravilu tu da puni kao neiscrpan izvor, a ne da sprži i uništi. Kažu da stvari u vodi nekada nisu odvojive, jer sve postaje dio iste tvar i nemaju jasne obrise, ali nema opasnosti pretakanja i gubljenja, samo malo rasterećenja od vlastitog identiteta.

Haha, hope it helps:)

*Our Blindness, Maria F Scaroni & Ezra Green

Ova karta je za mene i govori nešto o kokošima i kako one samo idu bez previše razmišljanja i dvojbi i onda se nekada desi vatromet nekad ne, a nekada se i desi pa nije ni prevelika senzacija. I kako su tragovi koje ostavljaju s nožicama tako specifični u otisku da ti daju prepoznatljivu reakciju koja me na neki način dirne iako sam više puta pričala prijateljima kako me kokoši živciraju ali to nije zapravo do kraja istina i sad što sam duže s tim nožicama kužim da me i živciraju i volim ih i možda i ja tako trčim nasumično po dvorištu od nečeg što me zapravo ni ne napada, ali i nešto o tome da je tako lijepo pustiti biće da je samo u svom staništu neopterećeno bez da ti išta duguje.

Četvrtak: :’) hvala ti <3 Koja pitanja misliš da je važno da si postavljamo (sebi i jedni drugima)? Koje pitanje poželiš da tebe pitaju?

Evo neka koja su mi se pojavila dok sam odgovarala:

Osim regularnog “koji su autori/ce bili značajni za tvoj rad”, da počnemo postavljati pitanje kako su i koje izvođači/ce bile značajne za tvoj rad? Kako i dalje utječu na njega?

*iako ne mislim da prvo pitanje ne uključuje potencijalno i izvođače/ice kao autor/ice, ali budimo iskreni, uglavnom ne uključuje:)

Što i tko sve još, van ideje genijalnih umjetnika pojedinaca, utječe na tvoje djelovanje, i kako?

Na kojim mjestima imaš osjećaj da gubiš doticaj sa svojom umjetnošću?

Kakav je osjećaj kad si u doticaju? Što podržava da ostaneš?

Što od nasljeđa možeš kreditirati, a što ti više ne treba?  Gdje možemo ići dalje?

O čemu pričaš s prijatelj/icama? Čemu dajete pažnju?

“Nisam koreograf koji unaprijed osmisli materijal prije ulaska u dvoranu – umjesto toga, postavljam situacije, razgovaram s izvođačima i prikupljam njihove interese i misli. Često završavam dane strukturiranom improvizacijom.

Kako su neke probe znale biti bolje od završnih predstava, žalila bih što sam jedina koja je svjedočila tim momentima. Zato sam počela otvarati vrata dvorane i pozivati prolaznike, kolege – tko god je imao vremena, mogao je doći i promatrati proces kao predstavu dana.

Sigurna sam da su neke od tih izvedbi, ili barem izvedbenost i tjelesna izražajnost pojedinaca, bile bolje nego u završnim verzijama predstava. Osim toga, važno mi je da se izvođači naviknu na prisutnost drugih ljudi u prostoru i nauče ostati fokusirani na svoj materijal. Tako su nastale Predstave dana, koje cijenim jednako kao i svaku izvedbu na sceni s prodanim ulaznicama.”

Prisjećam se iskustva rada s njom na trećoj godini akademije, zaigranog procesa otvorene strukture i punog prijedloga, probavanja i zajedničkog odlučivanja. Razmišljajući koja vrsta pisane forme je može predstaviti, postavljam joj pitanja, započinjem razgovor i prepisku s idejom intervjua dana – intuitivne, otvorene i neobavezne forme u crticama. Njene ideje, alati, želje i sjećanja, u duhu njenog rada, kroz prepisku traže igru, svoje mjesto u tijelu i izvedbi – 

Moja predstava dana njoj:

I.

Pod je bijeli kao papir – sa svih strana scene stoje razni flomasteri, sprejevi, kao i jedan projektor položen na stolicu. Na stražnjem zidu je jedan sat, a na prednjoj desnoj strani scene klavijature. U stražnjem lijevom dijelu scene vidimo figuru okrenutu leđima (referenca na početak Tanke linije (ADU, 2019.), u sivoj majici sa kapuljačom. 

Figura pleše iz točke koju najviše koristi na tijelu – negdje između lakta i šake desne ruke. U pozadini čujemo gradsku vrevu , vjerojatno sa ulica Tokya (grada u koji bi voljela otputovati). Uz zvukove auta, pozadinskih odjeka japanskog, unazad klizajuća figura nam se postepeno približava. 

U potrazi za nepredvidljivošću svojih točkica jedna se pojavljuje ispod lijevog koljena, druga u dubini lijevog pazuha, treća na palcu desne noge. 

Na zidu vidimo projiciran natpis:

Što izvođači donose u predstavu kao svoj interes?

Kako nas to vodi u nešto sasvim drugo od inicijalne ideje?

II.

Točkice napuštaju tijelo figure – neće još odmoriti, ostaće u pričama i u zraku. Okreće se prema nama, skida kapuljaču. Iz džepa vadi fotografiju i pokazuje nam je:

Foto: Denis Stošić, Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac

“Ovo mi je omiljena plesna fotografija: ona je iz Tanke linije. Mislim da je fotograf u Karlovcu nevjerojatno dobro ulovio točkanje u pokretu. Fotke same sebe ne volim baš.”

Nastavlja govoriti: “Točkice su nastale u fazi moje „nezaljubljenosti“ u ples i propitivanja mogu li u njemu ostati ili je vrijeme za promjenu – dosadilo mi je stvarati slične materijale u improvizaciji cijelo vrijeme. Aplikacijom točkica, sve se promijenilo.
Vjerojatno je ključan trenutak bila radionica u Sarajevu 2010. godine, kada sam najavljena da držim „tehniku suvremenog plesa“. Rekla sam im tada da me taj naziv zatekao – jer tehniku u strogom smislu, nisam držala već neko vrijeme, a kao najpotrebniju tehniku u suvremenom plesu danas vidim improvizaciju. 

Od te radionice nadalje, uvela sam točkice unutar tijela kao inicijatore pokreta. Na zadnjoj radionici za predavače plesa u Gentu prije mjesec dana, kad smo analizirali svoje prakse rekli su mi za “točkanje” da to nije metoda, nego baš tehnika. To me iznenadilo, jer u radu na predstavi, a rekla bih i kad predajem, volim surađivati sa ljudima, no rekli su mi da time što točno znam koji dio je da (točkanje), a koji ne, samim tim znanjem je formirana tehnika.”

Dok govori, uzima sprej koji stoji sa strane i krene s njim farbati pod. 

“Vidjet ćemo koliko ću daleko ići s tim… Zatekla me najava i u Amsterdamu da vodim movement research. To sam objeručke prigrlila, jer smatram da ne vodim improvizacije, već puno veću koncentraciju stavljam na istraživanje svog pokreta. Tijelo se tretira kao  prostor za različite scene  – za ples tih točkica.”

Postepeno se na sceni pojavljuju izvođači_ce (Nino Bokan, Matija Ferlin, Mauricio Ferlin, Roberta Milevoj, Sonja Pregrad) iz predstave 2 žene, 2 brata, 2 metra (INK Pula, 2009.).

“Na samu ideju došla sam jednim dijelom kroz Feldenkrais vježbe – fasciniralo me kako isti pokret, kada ga pokreneš s točkice na tijelu koja je samo malo pomaknuta od prve, može proizvesti potpuno drugačije senzacije i osjećaje. Također, na to su utjecala i iskustva s prijateljicom Dolores Hulan, s kojom sam radila duet. Nisam uspijevala kopirati njen pokret, iako mi to inače dobro ide. Kad sam je pitala da mi verbalno opiše što točno radi kada pomiče glavu na specifičan način, rekla je da zamišlja točkice po cijeloj glavi, osobito na potiljku, koje projiciraju linije u prostor.”

Udaraju se međusobno. Ne sjeća se kako su tu scenu zvali, ali joj je jedna od omiljenih, kaže. 

“Nikad nisam proizvela ništa slično. Naravno, jer nisam ja, nego su oni to stvorili”.

Dok traje ta scena, na projektoru novi natpis:

Kako ću stvoriti situaciju u kojoj ćemo se bolje upoznati – i međusobno, i sami sa sobom – te otkriti još neku nepoznatu tjelesnost?

Foto: Slaven Radolović

III.

Iako scena iz predstave lagano iščezava, izvođači se zadržavaju u prostoru. Klavijature počinju same svirati melodiju pjesme In a Manner of Speaking, pjesme koju je zadnju pjevala na karaokama. Jedan kofer sam dolazi na scenu – ne znamo kako se pomiče. Sve što se nalazi na sceni, projektor, sprejevi, flomasteri, kao da plešu. Uz instrumentalnu melodiju pjesme cijeli prostor se valovito i umirujuće pomiče dok na scenu lagano, jedan po jedan, ulaze izvođači_ce Tanke linije (Ivana Bojanić, Dora Brkarić, Viktoria Bubalo, Lara Frgačić, Anna Javoran, Mate Jonjić, Tessa Ljubić, Tea Maršanić, Ariana Prpić, Endi Schrötter, Mia Štark). Klavijature neprimjetno mijenjaju svoju melodiju, krenu svirati akorde Ivanine pjesme. Prateći njen glas, izvođači oko nje prevode tekst pjesme u minimalni sign language. Prsti dvije ruke svakom su na različitoj poziciji – kod lica, ispred očiju, ispod prsa. Vezu riječi i premještaju jezik od uha u oko, iz oka u osjetilno.

Iz kofera na kojem su razne naljepnice različitih gradova u Belgiji, Bugarskoj, Nizozemskoj, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Latviji, Hrvatskoj i Njemačkoj, mjesta na koja su sve putovale točkice, Aleks izvlači papiriće i po prostoru lijepi post-ite:

Volim istraživati i raditi s različitim ljudima koji donose nevjerojatne pokrete i ideje. 

Točkice su same po sebi magične jer, ako ih izvođači prihvate, mogu ih iznenaditi i izvući iz njih nešto neočekivano.

Važan sastojak je povjerenje u svakog izvođača i gušt dok se surađuje.

Za mene i njih, nepredvidljivost.

IV.

Dok Ivanin glas pojačan mikrofonom ispunjava prostor, Nino, Matija, Mauricio, Roberta i Sonja za to vrijeme nastavljaju crtež na podu. Izvedbeni prostor već je ispunjen tijelima, a pridružuje im se ekipa iz Pokreta-ča (2014.) Ana Vnučec, Martina Tomić, Ana Mrak, Dina Ekštajn, Matea Bilosnić, Branko Banković, Bruno Isaković, Bosiljka Vujović Mažuran – Branko povlači Dinu kao lutku, jednu Anu vrte na kartonu, druga Ana lupa po kartonu. 

Aleks cijelo vrijeme hoda okolo, posmatra, tu i tamo nam se obrati:

“Nekad davno inspirirao me rad Meg Stuart. A u ovom trenu, iskreno, svaki čovjek koji prihvati točkice i uspije bar na tridesetak sekundi proizvesti nešto fascinantno – to su mi najbolji koreografi.”

Materijali već napravljenih predstava miješaju se sa sadašnjim plešućim tijelima, razne gotove i potencijalne predstave susreću se kroz točkice koje lebde u prostoru i plesu. Odjednom primjećujemo i Josipa Lukinovića, Helveciju Tomić, Irmu Unušić, Ivu Nerinu Sibilu, Leona Goličnika, Nikolu Oreškovića, sve plesače iz predstave Nukleon (2016.) koji se pridružuju ovom šarenom karnevalu osviještenih tijela. 

Projektor nam prikazuje njeno prvo plesno sjećanje: malu Aleks kao Lokicu na televiziji, malu Aleks na audiciji za školu klasičnog baleta – nije dovoljno otvorena za prvu poziciju i nema dovoljno dubok plié da bi prošla audiciju. Tužna, odlazi u sljedeću dvoranu na kojoj piše “ritmika i suvremeni ples”. Otvara vrata i tamo je čeka Maja Đurinović, njena prva profesorica plesa s kojom stvara koreografije. Mala Aleks je puna dobrih osjećaja i nježnosti, a Maja stvara divnu atmosferu za ozbiljan i predan rad.

Kako će pokret biti u odnosu na druge elemente oko njega? prikazuje se na projekciji završetkom videa.

V.

Na satu odzvanja 13.42 – vremena u kojem Aleks odgovara na brojna kratka pitanja nesvjesna da ću odgovore pretvoriti i usmjeriti ka jednoj imaginarnoj predstavi dana, jednoj zaigranoj i humorom vođenoj igri koja je upisana u njenu personu i rad. Sa tim vremenom kompletira se i njena omiljena slika u kući, crtež njenog sina, Rocca, koji se sa kuhinjskog zida seli na pod izvedbenog prostora.

Prebrojiimo li izvođače na sceni, blizu smo ostvarenja Aleksinog sna da više od pedeset ljudi točka na sceni. 

Njena predstava dana sebi:

Za mojih 50 godina, koje slavim 2025. godine, zamišljam predstavu s 50 izvođača – ljudi s kojima sam kroz godine dijelila točkice u raznim projektima, predstavama i dvoranama.

Možda se ta ideja neće ostvariti, ali zato je možemo oživjeti kroz ovu prepisku.

Ovo nije predstava u kojoj nastupam – ovo je moj poklon samoj sebi.

Mjesto radnje je dvorana u kojoj sam izvodila svoje prve koreografije, dvorana Istra Zagrebačkog kazališta mladih. Već sa petnaest-šesnaest godina sam tu nastupala, kao i u profesionalnim predstavama sa Studiom za suvremeni ples. I sada, kada razgovaramo u okviru njihovih Susreta, taj krug se simbolično zatvara i postaje dio jedne važne godine.

Foto: Anya Zelikova

VI.

Predstava započinje uz predivnu klasičnu kompoziciju. Svjetlo se polako diže, a točkica se nalazi negdje u glavama svih 50 izvođača. Ona titra, aktivira, pokreće svakog od njih na svoj način. Taj trenutak traje, jer je fascinantno promatrati suptilne promjene koje se događaju u njihovim tijelima, vođene isključivo tom sitnom unutarnjom iskrom. Scena je mračna, lica izvođača gotovo su nevidljiva, dok ih obasjava svjetlo koje dolazi odostraga i postupno se pojačava.

No, ne bi to bila moja predstava da svjetlo ne doživi drastičnu promjenu! Odjednom iz zvučnika odjekuje Elvisov hit, svjetla se mijenjaju u sve boje – crvena, žuta, plava, zelena… A u rukama svih izvođača pojavljuju se rasplesane točkice. Pokreću se samo na glas pjevača. Ovaj dio predstave podsjeća na jednu od mojih najdražih zadataka – improvizacijski sistem Choreoke, koji smo tako imenovali nedavno na radionici u Gentu (Već skoro tri godine privatno odlazim sa još troje plesača pjevati i plesati u karaoke prostoriji. Apsolutan hit i terapija za sve nas!). Kostimi su jarki, eksplozija jarkih boja dominira scenom, dok se ruke izvođača kreću u spiralama – od šake do lakta, lakta do ramena – svaki dio tijela nosi svoju točkicu u vlastitom smjeru. Divota od prstiju koji se kreću svaki sam za sebe, je ono što je hipnotizirajuće za gledati.

VII.

Pauze su magične. U jednom trenutku svi zastanu i stvore tjelesnu tišinu, dok glazba nastavlja nježno prodirati u dušu publike.

VIII.

Zatim slijedi scena u kojoj se točkica seli u torzo – baš kao u predstavi Tanka linija, na kojoj smo zajedno radili 2019. na ADU. Ovaj dio je istovremeno zabavan i duboko dirljiv. Glazba ima snažan beat, ali pokreti su iskreni, sirovi i povezani. Točkica se ne zadržava samo u torzu – ona putuje, povezuje glavu, ruke i noge, izazivajući neočekivane transformacije u izvođačima.

Grupa se sada dijeli u manje formacije, svaka zauzima različiti dio scene. Pod je prekriven velikim plohama kartona, zalijepljenih smeđom trakom, koja reflektira svjetlost na publiku.

Kostimi mijenjaju boje – kao oni mali autići koji reagiraju na temperaturu – postupno prelazeći iz šarenih u jednobojne nijanse. Scena završava tako da izvođači hvataju karton sa svih strana i polako se uvlače ispod njega, dok se on diže u zrak, postajući ogroman srebrni backdrop a pod je iste te boje i teksture. Sve bliješti i reflektira svjetlo.

Foto: Iva Korenčić

IX.

Svi izvođači sada leže na podu. U pozadini kreće makedonska melodija sa ženskim vokalom.

Točkica se sad nalazi u njihovim nogama, a tijela se postupno aktiviraju – jedno po jedno, svako po nekoliko pokreta na početku – a puno mirovanja između.. Pokret se polako širi među svima, sve dok ih ne podigne s leđa na noge.

X.

Svi su sada u bijelim kostimima. Na sceni vlada smiraj, acapella pjesma stvara čaroliju.

Na kraju jedna duga pauza – mir – ništa. Pa prijelaz na zadnju scenu..

Početak tuluma. Publika se pridružuje izvođačima, a ples ne prestaje do zore.

Ovaj dio je moj osobni užitak – trenutak kada energija ljudi oko mene, dobra glazba i pokret postaju nevjerojatan izvor inspiracije i energije za sve…

Držala si treninge u plesnom centru Tala, na plesnom odsjeku ADU, a sad i na treninzima SSP i ZPA. Kakvi su ti dojmovi s obzirom na razne kontekste u koje ulijećeš, odnosno na plesače različitih backgrounda s kojima radiš? 

Plesačka tijela su iznimno inteligentna, sposobna i prilagodljiva, no ono što povezuje plesače svih plesnih stilova je nedostatak bazične kondicijske pripreme. Ona podrazumijeva unaprjeđenje motoričkih sposobnosti (jakost, brzina, fleksibilnost, ravnoteža,…),  funkcionalnih sposobnosti organskih sustava (aerobno-anaerobna izdržljivost), poboljšanje živčano-mišićne koordinacije itd. Kao najveći nedostatak koji primjećujem izdvojila bih manjak globalne jakosti tijela. Plesačka tijela su iznimno pokretljiva i fleksibilna, vrlo često i hipermobilna.  Većina plesača svih uzrasta s kojima sam radila rekli su mi:  “Nisam dovoljno fleksibilna/fleksibilan”.  Moj odgovor je uvijek isti, niste dovoljno jaki i snažni.  Moj cilj je prenijeti i objasniti važnost razvoja jakosti i snage lokomotornog sustava, a onda i svih ostalih komponentni kondicijske pripremljenosti plesačima na plesnoj sceni.

Preferiraš li zvati svoje treninge snagom, kondicijom, ili nekako drugačije? Kako vidiš razliku između tih pojmova?

Na Kineziološkom fakultetu završila sam usmjerenje naziva Kondicijska priprema sportaša. To je zaista širok pojam.  Kondicijski trening podrazumijeva razvoj motoričkih, funkcionalnih i morfoloških obilježja.  Ako pričamo o motoričkim sposobnostima tu su jakost, snaga, brzina, koordinacija, preciznost, fleksibilnost, agilnost. Svaka od motoričkih sposobnosti je u korelaciji s drugom. Npr. eksplozivna jakost koja je bitna za plesača, spoj je brzine i jakosti. Manifestira se u aktivnostima ubrzanja vlastitog tijela, predmeta ili partnera.  Ako govorimo o funkcionalnim sposobnostima, plesaču je bitna aerobno-anaerobna izdržljivost. Primjer promjena morfoloških obilježja bilo bi smanjenje potkožnog masnog tkiva i povećanje mišićne mase. U svakom trenažnom programu/ciklusu najvažnije je znati koji nam je cilj i svrha. To je prva i najvažnija stvar prije programiranja i provedbe treninga!

Velik dio života i sama plešeš. Na raskrižju odluke, umjesto akademije odabireš studij kineziologije. Kako se tvoje razmišljanje o tijelu mijenjalo kroz godine u odnosu na različite pristupe i tehnike koje si prošla? 

Razmišljanje mi se mijenjalo kroz fakultet, sazrijevanje, alate i znanja koje sam tamo stekla. Mislim da je u mojoj struci najvažnije što prije krenuti u rad s ljudima jer se najviše nauči kroz sam rad. Jedno od mojih prvih iskustava bio je  rad u Ansamblu narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado. Uvijek ističem kako sam se u Ladu naučila raditi. Kako su se nizala iskustva, što u sportu, što u rekreaciji,  tako se proširivalo moje znanje i mišljenje o tijelu. 

Najznačajnija promjena na osobnoj razini je svakako bila ozljeda kralježnice, operacija i sve vezano uz tu traumu. Nisam vjerovala svom tijelu, bila sam vrlo nesigurna i slaba, a bolove i sve ostale senzacije ne bih ni spominjala. To je ozljeda koja ti stvarno opstruira život. Ozljeda mi je zapravo stvorila distancu od plesa, tad sam se i maknula od njega. Početnu rehabilitaciju sam radila u Specijalnoj bolnici Sv.Katarina, a onda sam krenula trenirati s Tamarom Despot. Tako zapravo i započinje moja suradnja s Tamarom, kod koje idućih pet godina provodim kondicijske treninge rekreativaca i sportaša. Trebalo mi je 4-5 godina da uklonim psihički strah koji mi je bio glavna barijera. Oporavak je dug i iscrpljujuć proces. Kada sam krenula raditi u MotionLab-u otkrila sam alterantivniji pristup rehabilitaciji. Tamo sam našla ljude kojima vjerujem – smatram da sam community lik, da moram s nekim kliknuti kako bih se otvorila.  Tu sam napokon pronašla ljude s kojima dijelim istu filozofiju i pristup tjelovježbi i pokretu. Nakon dugo vremena to je mjesto gdje sam se baš uklopila i puno naučila.

Sad sam puno sigurnija, jača i ono što je najvažnije poznajem granicu i znam što i u kojem trenutku treba mom tijelu. Tijela su me oduvijek fascinirala jer su neiscrpan izvor informacija i nikada nema kraja učenju. Iako sam odlučila otići na KIF, sada sam dio ADU odsjeka plesa i rad sa studentima je dao neku novu dimenziju mom radu i pristupu. Osjećam se vrlo zahvalno što imam prigodu raditi sa njima. 

Kako upoznaješ grupu, ili individualce s kojima radiš, kako pristupaš koncipiranju treninga?

Potrebno je znati cilj i svrhu treninga prije početka samog procesa. Tako da uvijek prvo porazgovaram s ljudima i saznam razloge zbog kojih žele trenirati. To su većinom bolna stanja, sjedilački način života, postoperativna rehabilitacija, hipokinezija (smanjena tjelesna aktivnost) ili želja za promjenom stila života. Kod grupnih treninga u Brutala Co. ansamblu radim s mlađom populacijom u dobi od 14-16 godina. Fokus treninga je na unaprijeđenju motoričkih sposobnosti kako bi poboljšali kvalitetu pokreta i plesne izvedbe.

Kad sam se pripremala za nastavu sa studentima Akademije, bilo mi je bitno upoznati se s njihovim programom i potrebama unutar njega. Odlazila sam na njihove satove i gledala ih. Na osnovu toga oblikovala sam nastavu Pilatesa u zimskom semestru kako bismo ojačali trup, određene mišićne skupine i kinetičke lance. Nakon postavljene baze jakosti trupa i osnovnih obrazaca pokreta  u ljetnom semestru provodim nastavu Kondicijske pripreme. Iako nemam na raspolaganju vanjska opterećenja, točnije utege, uzimam partnering i kontakt, bitne stavke u suvremenom plesu, kao metodu – stavljam ljudska tijela u ulogu vanjskog opterećenja/utega.

Koja ti je omiljena vježba i zašto?

Osobno se najbolje osjećam nakon treninga koji uključuje prednji čučanj i deadlift. Nakon operacije kralježnice prije pet godina mi nema bolje vježbe od DL koji mi aktivira stražnji kinetički lanac i prednjeg čučnja koji uz aktivaciju leđa daje i pokretljivost i jakost u kukovima. Ako ne stignem odraditi svoj trening u cijelosti, uvijek u nekoj kratkoj pauzi između klijenata odradim 3×10 30kg prednji čučanj  i 3×6 60kg DL. Na taj način održavam mišični tonus koji mi je potreban kroz dan jer   asistiram klijentima, dižem, nosim, premještam utege. 

Koji ti je omiljeni mišić i zašto?

1. Deltoideus i m. Gastronemius 

Oblik  i raspodjela vlakna.  Drugačiji su.

Koja je pjesma s kojom ti je uvijek dobro trenirati, a ima li neka za koju primjećuješ da posebno hajpa ljude?

My go-to pilates playlista su Hermanos Gutierrez,  a kondicijski treninzi, pogotovo grupni, uvijek elektronika.

Primjećuješ li pristupe, rečenice, mišljenja koja koče potencijal plesačkog tijela, i što smatraš bitnim i potrebnim u njihovom razvoju i održavanju? Iz svojih baletnih dana se, recimo, sjećam da su nam vrlo direktno branili da se ičim bavimo izvan baleta, pod izlikom da ćemo se ozlijediti ili “krivo” istrenirati tijelo.

Mislim da  je samo stvar što se većina plesača nije susrela sa Kondicijskim treninzima dovoljno rano da im i to postane jedna od baznih stvari koja je potrebna njihovom tijelu. Razvoj mišićne jakosti i izdržljivosti je po meni najvažnija stvar koja ovdje nedostaje. Nekad imam osjećaj da plesači bježe od mišićne kontrakcije, izbjegavaju vanjsko opterećenje, utege itd. 

Ja sam isto bježala, jer smo naučeni da npr. ako smo u DL sa šipkom od 50-60 kilograma i ako se dogodi nekakva promjena stupnja zakrivljenosti kralježnice, da ćemo se ozlijediti. Zapravo je DL najbolja stvar za prevenciju ozljede kralježnice. U jednom trenutku shvatiš da ne trebaš bježati od nijedne pozicije, ni od fleksije kralježnice, ni od ekstenzije kralježnice, jer se kralježnica  mora kretati u tom opsegu. Mi se u početnoj fazi razvoja jakosti učimo određenim postulatima tehnike i forme izvedbe DL, ali kasnije kad muskuloskeletni sustav jakosno razvijemo, možemo izvoditi  isti pokret u zakrivljenoj poziciji. U svakodnevnom životu u velikoj većini vremena to će se i dogoditi.

Kondicijsku pripremu bi trebalo gledati kao podlogu koja će podržati, ojačati lokomotorni sustav te unaprijediti izvođenje i savladavanja baleta, suvremenih plesnih tehnika i svih ostalih praksi s kojima će se plesač susresti kroz svoje djelovanje. Studenti su mi znali reći nakon našeg sata da su bolje vrtili piruete, bili stabilniji na baletu, itd. Taj feedback nakon uloženog truda predivna je stvar za čuti. 

Radiš li i s neplesačima?

Da. U MotionLabu radim s rekreativnom populacijom i moji individualni klijenti su većinom rekreativci različitih dobnih skujpina i životnih  profesija.  

Začuđujuće mi je kad vidim da postoje ljudi koji nemaju naviku kretanja i tjelesne aktivnosti bilo kojeg aspekta. S tim osobama je izazov raditi, treba puno strpljenja i volje u radu. Učimo, usvajamo i razvijamo osnovne obrasce pokreta (čučanj, deadlift, povlačenje, potisak,..) i biotička motorička znanja (guranje,vučenje,skakanje,hodanje…). Kad sam radila s jednom klijenticom na njenom problemu s kukom, točnije biomehanikom kretanja kuka u hodu, kontinuirano smo radile na pokretljivosti kuka i jačale ga. Kontinuiranim radom došle smo brzo do napretka npr. u prednjem čučnju podigne 50kg. U jednom trenutku sam  pogledala za njom i kad sam napokon vidjela pravilan obrazac pokreta tijekom hoda, nisam mogla biti sretnija. Divno je  vidjeti napredak koji se može napraviti s osobom već u par mjeseci, a najbitnija promjena kojoj težim je promjena životnih navika. 

Lijepo je kad probudiš u ljudima želju, i ne samo želju već potrebu za tim treningom. Onda tijelo njih zove da se kreću, da se bave s njim, da mijenjaju navike, da žive drugačijim tempom.

Društvene mreže pune su individualnih trenera, pune raznih vježbi, trendova koji se redovito izmjenjuju, ali često i korisnih sadržaja o tijelu i brizi o njemu.. Koji je tvoj odnos prema tome? Imaš li preporuke za kanale koje i sama pratiš?

Ne pratim trendove Fitness svijeta na društvenim mrežama. Imam sreću što sam uvijek pored sebe  imala mentora i osobu koja o struci zna više nego ja. Od Tamare Despot, Pere Kuterovca, Ines Čavar, svi su sa mnom podijelili svoja znanja i spremni su mi pomoći kad im dođem s nekim pitanjem.Također mi je kroz život važan utjecaj mama (op.a. Ilijana Lončar). Radivši na njenim produkcijama kao inspicijentica shvatila sam da nema ništa bolje za motorički razvoj (djeteta) od kreativnog plesa. Kroz nju i njeno djelovanje sam puno naučila, to mi je velika blagodat. 

Što se tiče društvenih mreža  koristim ih na način da osoba koja pogleda može vidjeti čime se bavim (na primjer imam jedan video kako treniramo u Tali, “suradnja BruTale i Laure”…), ali uspjela sam izgraditi neku priču u svom poslu bez toga. Glavni problem mi je taj da mi je sve to nekako napadno, puno mi je podražaja, slika, potrebe da se što više riječi izgovori u jednoj minuti. 

Uspijevaš li udovoljiti svojim plesnim željama, gdje plešeš ovih dana? Što tvoje tijelo traži od tebe?

Jednom kad kreneš plesati, mislim da nikada ne prestaneš.  Trenutno sam  zaokupirana poslom i velikom količinom treninga koje provodim. Rad me ispunjava, pogotovo rad s plesačima, tako da sam trenutno jako zadovoljna gdje jesam.  Tijelu pokušavam dati raznolikost, a opet imati protokol koji znam da moram odraditi i u danima kada nemam toliku intrizičnu motivaciju.  Tjedno 3 treninga jakosti, 2 aerobna treninga, 1 anaerobni trening, 1-2 reformera, vikendom priroda ili samo opuštanje. U reformer sprave sam se zaljubila. Zbog nje više nemam toliku želju za plesom.. Kreiranje treninga na Reformeru mi  daje slobodu, isto kao kad plešem.

U meni uvijek postoji želja za  plesnim projektom i scenom. Nadam se da će u  budućnosti biti i toga, dotad plešem u stanu, klubu, teretani između serija s klijentima. Pokret, ples i ritam su uvijek oko mene. Živim dinamično i brzo, takvo mi je i tijelo. Svakako sam hiperaktivna osoba koja je uvijek za akciju, just name it.

Imaš li želja oko svog usavršavanja, učenja novih tehnika ili širenja svog djelatnog polja?

Imam puno toga u mislima, nadam se da će se većina i ostvariti. Planiram upisati doktorski studij na Kineziološkom fakultetu. Za diplomski rad sam obrađivala i prikazala fitness status hrvatskih breakdance plesača, smatram kako bi mogla doprinijeti znanstvenoj zajednici kreirajući doktorsku disertaciju istražujući plesače suvremenog plesa. Imam sad lijepu bazu ljudi s kojima radim, a koji bi mi bili odličan i raznovrsan uzorak za to istraživanje – SSP, ZPA, Modus, Tala. Voljela bih još unaprijediti svoja terapeutska znanja u obliku manualnih terapija. Najveća od svih želja mi je GyroKinesis, GyroTonic edukacija, kojih još nema u našoj blizini. Morala bih možda do Berlina 😉

Mislim da sam te prvi put vidjela u muzejskom podrumu, na jednoj između prve i nedavne stote redom izvedbe Love Will Tear Us Apart. Pamtim neobičnu kompoziciju te predstave, epizodnu strukturu kreiranu oko pop-muzičkih minijatura, gradnju do naslovne koreografije, i rumenilo na licu (koje ne pamtim) čovjeka kojeg si uvela na izvedbeni dio hladnog poda da posluži kao rekvizit, kao partner, kao zrcalo, kao meta prodornog pogleda. Kad razmišljam o tvom plesu, razmišljam o virtuoznosti, snazi, ljepoti, o pokretu koji je čvrst i jasan. Razmišljam i o glazbi, kao bazi, kulisi, kontrapunktu, čak i kad je ta glazba tišina, dah, šuškanje kostima i prigušeni škripaj plesnog poda. Voljela bih da zato svakom pitanju ovog razgovora s odgodom pridružimo soundtrack (opis, link, sliku zvuka…) koji odgovara pitanju po kojoj god tvojoj nutarnjoj logici… a pitanja slijede: 5 – 6 – 7 – 8

8. Krenimo otpočetka; kako si proplesala i što bi mogla biti prateća glazba tvojih najranijih plesnih sjećanja?

 Mislim da svi plešu kad su mali pa onda odluka o nekom formalnom učenju i svakodnevno posvećenom vremenu nekako znači proplesati u ovom smislu. Slobodu i užitak (koji mi ples nosi) sam prvi puta zabilježila oko osme ili devete godine i to su tada bile neke školske koreografije i satovi suvremenog plesa u školi „Blagoje Bersa“ u Zadru. Sama za sebe sam većinom plesala na ploče mojih roditelja i svakako mislim da bi one obilježile soundtrack tog razdoblja. Upravo u to vrijeme od desete do četrnaeste me glazba prvi puta i dotakla na neki osoban način. Zanimljivo ples tada nije imao veze samo sa isplesavanjem ritmičkih obrazaca ili notnih vrijednosti već se sjedinio u tjelesnom izražavanju na moj način, što mislim da je i danas istina u koju vjerujem ili način na koji čujem glazbu i zvuk.

7. Imaš bogat opus kao izvođačica, su-autorica, koreografkinja; pamtiš li kad si prvi put sama birala ili stvarala zvučnu kulisu svoga plesa? Jesi li oduvijek su-stvarala svoje plesove?

Soundtrack: glazba tog povijesnog trenutka.

Za mene je već izvođaštvo autorstvo pa nekako ne pamtim točan trenutak te neke intervencije u sadržaj onoga što izvodim jer mi je oduvijek to vezano na razne načine. Sve te školske priredbe i koreografije sam sama napravila a u plesnoj školi sam imala sreću da se svaka koreografija radila iz nas i svi smo stvarali svoje pokrete na zadane teme. Vrlo često smo donosili glazbu koja nas inspirira i to su redovito bile neke popularne skladbe koje su nam se sviđale. Prvi puta kada sam odlučila raditi nešto za Platformu mladih koreografa shvatila sam to jako ozbiljno i u toj ozbiljnosti mislim da se izgubio onaj moj prvi drive za pokret. Koristila sam i glazbu i koncept koji sam mislila da mora zadovoljiti kao nešto ozbiljno i naravno to nije komuniciralo ništa. Rekla bih da od tada nekako beskompromisno radim ono što osijećam i glazbu koristim ili kao poticaj ili kao atmosferu a u području zvuka najdraža mi je ambivalentnost značenja kao i kolektivni doživljaj spajanja svih elemenata izvedbe u jedno.

6. Sve dulji i dublji staž paralelno gradiš kao plesna pedagoginja; što bi rekla – kako se nekoga uči plesu? Koliko u svome pedagoškom radu crpiš iz iskustva koja si imala dok si se sama učila plesu, a na koje ti je načine možda stalo da se od njih odmakneš?

Soundtrack: glazba koju uvijek, ili makar najčešće, koristiš u nekom trenu svojih klasova.

Da imam stvarnu strast da približim nekome postavke tijela u pokretu i način na koji ono može hraniti osobu ali mislim da se ne može nekoga naučiti plesati. Ples je toliko neki intimni doživljaj da zapravo taj osjet i iskustvo dolazi isključivo iz pojedinca i načina na koji se prepušta pokretu. Za mene su to dvije odvojene stvari, naučiti egzekuciju određenih pokreta i zaista plesati, sasvim nešto drugo. Ples je nešto što dolazi do mene kao gledatelja a egzekucija pokreta, čistoća i vještina mogu biti i sport. Za mene virtuoznost počinje spajanjem tehnike i tog osjećaja prepuštanja i preduvjet za tako nešto je svakako rad na svijesti o vlastitom kretanju. Imala sam jako slobodan i kreativan pristup plesu u Zadru jer su to komunicirale moje nastavnice tada Nives Šimatović Predovan i Sanja Petrovski a kasnije sam možda više tražila formalni dio same vještine kroz školovanje u Zagrebu I Salzburgu. Oba pristupa su jako važna i mislim da ih pokušavam stalno ispreplitati u svojoj nastavi. Ono od čega se definitivno odmičem je neki formalni okvir moći u obrazovanju, načina komunikacije koji je sa visoka ali i dociranja o samo jednom ispravnom putu. Za svaku vrstu kreacije – a ples je to u svojoj srži- osoba se mora osjetiti sigurno i podržano.

5. Oprosti, nametnula sam ti pomalo bezobrazno glazbu kao središnji motiv slijedom svoje pretpostavke i asocijacije, i oslanjajući se načelno na organsku vezu između umjetnosti zvuka i umjetnosti pokreta, no koliko je ta veza zapravo živa za tebe? koliko ti znači? kako ti vibrira?

Soundtrack: glazba na koju od/uvijek plešeš.

Ma svakako je živa za mene. Jako su slični postulati i mislim da spadaju u neki zaseban žanr jer ono što glazba/zvuk i pokret rade (ne nužno zajedno) je veličanstveno. Obje umjetnosti otvaraju neki zaumni prostor u koji rijetko ulazimo u svakodnevnici a bitan je dio svih nas. Svakako ih stavljam u posebnu kategoriju kojoj bi možda još dodala i poeziju. Nisam pobornik „opisnog“ plesanja na glazbu i čak i kada se krećem „na glazbu“ to je više neko preuzimanje i sinergija nego ropstvo nad izplesavanjem ritma. Ali kod glazbe i zvuka volim što otvara prostore i zato mi je jako vezano sa tijelom jer oboje stvaraju neki mali balon sadašnjeg. Ti prostori su nekad arhitektonski a nekada emocionalni …

4. Kako gradiš koreografiju bez glazbe, koji su osnovni impulsi kada si na plesnom podu samo ti, i tišina?

Soundtrack: zvuk tvoje omiljene tišine.

Vrijeme je nešto što smatram izuzetno bitnim i mislim da se provlači kroz sva pitanja do sada ali i sve uloge izvođaštvo/koreografija/pedagoški aspekt. Ritam i dinamika su nešto što za mene opisuje i kroz tu prizmu doživljavam svijet. Neka sekvenca pokreta ili materijal koji se improvizira za mene ima jako postojanje u vremenu i tu stavljam ishodište mog osobnog izričaja a prostor je nešto što mislim. Tišina ima mnoge oblike i osim one apsolutne koja nudi neko platno za novu kreaciju volim ju izmiješati u tijelo i prilikom nekog značajnog pogleda ili dinamičnog vrtloga u izvedbi. Tišina nosi slušanje a bez slušanja ništa se ne dešava.

Zvuk- ćuk, valovi o stijene, šuma

3. Imaš prilično nagomilan raspored, uspijevaš li u procjepima između klasova, probi, putovanja razmišljati stvaralački? Što te trenutno najviše okupira u profesionalnom životu?

Soundtrack: trenutna inspiracija.

Pa ja sam zapravo ona 0 ili 100 varijanta tako da sam ili u nemilosrdnom rasporedu od 12 sati na dan (što na kraju krajeva sama i biram jer me sve to zanima) ili sam dva mjeseca u šumi kraj mora i izbjegavam svako društveno događanje. U tom rasteru ima zapravo uvijek vremena za kreaciju i ne vjerujem u vrijeme specijalno odvojeno za stvaralaštvo. Najbolje stvari ili slike su mi došle dok sam čistila kupaonu ili usisavala dakle nisam intenzivno razmišljala o konceptu. Osjetiš potrebu da nešto napraviš pa to onda i radiš i otkrivaš detalje i nijanse u trenju sa ljudima i obavezama. U profesionalnom životu me najviše okupira kako otvoriti taj prozor pokreta (onaj o kojem smo pričali prije a uključuje prepuštanje). Vuče me to i na pedagoškoj strani i na stvaralačkoj budući da sljedeći projekt koji radim ima veze sa ritualima i glasom. Što je to gdje se izmaknemo vlastitom nadzoru i konstruktu  i samo jesmo. Koji su preduvjeti za to na sceni ali i životu.

2. Što je posljednje na što si plesala, sada prije nego si sjela natipkati ovaj odgovor? I kako bi opisala taj ples?

na Parola koju sam stavila u prošli odgovor. Opisala bih ga kao ritam koji u obliku boje putuje kroz moje tijelo (prije svega mekano kroz trup i područje dijafragme) i završava čoškasto i oštro u perifeiji tijela, stopalima i prstima. Glava čeka da bude pozvana pokretom trupa i pogled je usmjeren ka zemlji. Da smo u kazalištu sada stajala bih na nekoj zemlji i prašina bi se dizala. Iznutra taj pokret stvarao je osjećaj urgencije ali i smireni tok nekih davno zapisanih običaja kako mog tijela tako i kolektivnog.

1. Kako zamišljaš glazbu, ples i njihov odnos u budućnosti?

Soundtrack: bljesak unatrag iz budućnosti.

Uh budućnost… Zabrinuta sam trenutno oko svih zbivanja u svijetu. Ne mogu odvojiti način na koji mislim da se mijenja svijest o vlastitoj odgovornosti ali i onome što nam je iskonski bitno. U tom svjetlu trenutno ne gledam baš svijetlo na daljnji razvoj događaja i ne polažem prevelike nade u bolji položaj umjetnosti pa time i glazbe i plesa. Zaboravljamo potrebe koje nas čine širima i otvorenijima. Doduše uvijek su takva razdoblja upravo potakla prosvjede, bunt i nove vrijednosti. Vidjeti ćemo što nam nosi vjetar. Osobno svoju budućnost uvijek zamišljam u nekom zelenom i plavom pa tako i zvukovi i pokreti su nešto mirniji ali puni.

Što za tebe podrazumijeva doručak šampionke? Bilo da je hranidbeno, duhovno, umjetničko, emocionalno, intelektualno, informativno, ljudsko, životinjsko, meteorološko, kibernetičko – što te puni energijom na početku dana?

Ja sam vrlo energična osoba, moj dan je pun aktivnosti, što zahtijeva puno rada na sebi. Moja su jutra uvijek aktivna – prije nego što krenem u dan, kako živim pokraj šume na Črnomercu, ne propuštam udahnuti svježi zrak, zahvaliti se na novom danu, proći kroz obaveze koje me čekaju, dobro se rastegnuti, a zatim doručkovati.

Najčešće je to jednostavan, mali, zdravi bio obrok uz kavu ili čaj, nakon čega sjedam za laptop ili krećem u dan – nekad na edukacije, nekad na probe, ponekad na radionice, a katkad je to jutro u društvu obitelji i prijatelja. Nikada nije sasvim isto.

Što te osobito ovih dana kopka, a što te goni? Na čemu ovih dana radiš?

Ovih mi dana misli zaokuplja vrijeme – ponekad mi se čini da ga nikad nemam dovoljno. Dok se uz kazališne obaveze educiram za psihodramskog terapeuta, imam jako puno zadataka koje moram obaviti kako bih ispoštovala rokove i sve završila na vrijeme.

Možda bih upravo to izdvojila – kako najbolje organizirati studiranje i uskladiti ga sa svim ostalim obavezama

Zasad si autorica-izvođačica dviju, srodnih a bitno različitih monodrama; kako svoje monodrame krojiš i prekrajaš? Gdje sve nastaju, prije nego zažive svojom puninom na kazališnim daskama s publikom?

 Sve nastaje u nekom prostoru u meni gdje se rodi inspiracija, neki mali impuls teme, a onda si dopustim da mi to dođe nekako samo.

Najčešće kod kuće maštam, razmišljam o svemu oko ideje, mapiram mali hodogram kako tu ideju najbolje oblikovati. Volim glazbu – ona pokreće moju maštu, a onda se prepuštam, stavljam misli na papir, razgovaram sa suradnicima, prijateljima i kolegama prije nego što sve pretočim u projekt za realizaciju.

Zanima me puno stvari i okupira često puno tema gdje me vodi i vuce znatizelja, no ono što ide prvo vani je ono što mi je najdominatnije tog trena sa mnom – to su nekako moje teme: odnosi, život, time i smrt, ljubav… Sve nastaje u mom malom, lijepom domu pokraj šume, a inspiraciju crpim iz života, iskustva, prirode.

Jesi li imala priliku izvoditi na nekazališnim mjestima? Koja si istražila, a koja bi tek voljela istražiti? U koji ambijent kao izvođačica najbolje pristaješ?

Naravno, svaki nezavisni umjetnik suočen je s gostovanjima na kojima se predstava mora prilagoditi prostoru koji domaćin osigurava. Na to smo svi već naviknuti. Bilo je mnogo zanimljivih prostora, ali uvijek je najzahvalnije biti u kazalištu jer su tamo svi potrebni uvjeti za stvaranje magije.

No, ponekad to ovisi o samoj predstavi – ako je zamišljena za specifičan prostor, prilagodba postaje dio njenog karaktera. Voljela bih nastupati na predivnim  mjestu – u gradu, na ulici, uz rijeku… Takva vrsta “kazališta” izuzetno je zanimljiva jer okolina postaje suigrač u predstavi, a i publika doživi kazalište na drugačiji način.

Imala sam priliku nastupati na trgovima, u starim gradskim jezgrama, po predivnim otocima. Rekla bih da sve ovisi o projektu – svaki prostor može biti poseban ako može podržati i ispričati priču na kojoj radim.

A u koji kao neizvođačica najbolje pristaješ? Pokaži!

U društvu svojih prijatelja, a nekada uz dobar film, dom i lijep san. Odmor je zaista jako potreban, a ponekad si ga premalo dopuštamo.

Kamo odlaziš po najbolju tišinu?

U šumu, u prirodu, u šetnju! Šuma je moj raj.

Jedino što se opire reprezentaciji, jedino što ne možemo doista izvesti/iskusiti (i ostati žive), ujedno i jedino što ne možemo sanjati – je smrt? Kako si sve pristupala temi smrti u Final Actu, i što je među najzanimljivijim stvarima koje si u procesu naučila?

Smrt je nešto što nas neprestano zaokuplja, ali istovremeno ostaje izvan našeg stvarnog iskustva – uvijek je tu negdje, a nikada je doista ne možemo dotaknuti. U Final Actu pokušala sam joj pristupiti kroz fragmente, kroz ono što ostaje – geste, sjećanja, rituale. Nije me zanimalo ilustrirati smrt, već istražiti njezinu prisutnost u životu, u tijelu, u kazalištu, a istovremeno slaviti život.

Jedna od najzanimljivijih spoznaja u procesu bila je kako se tijelo odnosi prema nestajanju. Kako se pokret može osipati, postajati manje prisutan, gotovo nevidljiv, a opet snažno utjelovljivati odsutnost. No, kroz taj proces shvatila sam i koliko je smrt neodvojiva od života, koliko nas uči njegovoj vrijednosti, koliko nas poziva da budemo prisutni i da ga istinski slavimo.

Tvoj rad s glasom i tijelom sav je razgranat i isprepleten; što bi rekla, gdje su mu korijeni, a gdje krošnja?

Rekla bih da su korijeni duboko u tijelu, u dahu, u onome što je nesvjesno, ali ipak prisutno – impuls, vibracija, rezonancija. Glas i tijelo nisu odvojeni, oni dišu zajedno, a meni je uvijek zanimljivo istraživati gdje se susreću, gdje jedno prelazi u drugo.

Krošnja? Možda je to prostor izvedbe, trenutak kada se sve to oslobodi, kada postaje nešto više od mene same. Možda su to odnosi – s publikom, s prostorom, s drugim tijelima na sceni. Ili je krošnja ono neuhvatljivo, ono što ostane u zraku, u sjećanju, u nekom osjećaju koji se ne može sasvim objasniti, ali se nosi dalje.

Što sve glas može? Što samo glas može? (Bi li mi na ovo odgovorila audio snimkom?)

Glas je nevjerojatno moćan alat. Može nositi emociju, priču, tijelo, ali i prostor – može stvoriti ritam, otvoriti nebo ili zatvoriti srce. Glas može biti suptilan i nježan, a može biti i snažan, prodoran, pun prisutnosti. On je most između unutarnjeg i vanjskog, on daje život onome što je nematerijalno.

Što samo glas može? Može komunicirati duboke, neizgovorene misli i osjećaje. Može izgovoriti istinu koja je možda teško reći riječima. Može stvoriti prostor u kojem se sve čuje, sve postaje jasno, a opet, ponekad, ne kaže ništa.

Što je tijelo kad nema glas(a)?

Tijelo bez glasa je poput tihog svjedoka, nositelj emocija i misli koji ne može ispričati svoju priču riječima. Ipak, ono ostaje prisutno, kroz svaki pokret, kroz svaki dah, kroz svaki napetost mišića ili opuštanje. Bez glasa, tijelo postaje more signala, koje možda ne možemo verbalizirati, ali možemo osjetiti. To je prostor nesvjesnog, osjećaja, fizičke memorije koja ostaje ukorijenjena u tijelu, unatoč tome što je komunikacija postala šutnja.

Tijelo bez glasa govori na svoje načine, u tišini, govoreći onim što može – kroz pogled, geste, hod, položaj. Možda nije glas ono što oblikuje tijelo, nego upravo ta tišina u kojoj ono postaje nositelj svega što je neslušano, ali osjetljivo.

Je li glazba po svojoj prirodi više pokret ili tijelo?

Glazba je istovremeno pokret i tijelo, ali možda više pokret u svom esencijalnom značenju. Ona se stalno razvija, mijenja, prati ritam, uvlači nas u tijek, u tok energije. Pokret je u njezinoj strukturi, u njenim valovima, u svakom udaru, svakom zvuku koji se prostire kroz prostor i tijelo.

Ali glazba nije samo zvuk. Ona je također tijelo – jer svaki ton ima svoju materiju, svoj oblik, teksturu. Glazba se osjeća u tijelu, odjeća mu kožu, donosi vibracije koje preplavljuju svaki dio nas. Možda bismo mogli reći da je glazba pokret koji daje tijelo, jer pokreće, ali ostavlja trag, oblik, duboko u nama.

Za mene, glazba je kao ples između tijela i pokreta, između zvuka i tišine, neprestani dijalog između onog što čujemo i onog što osjećamo.

Što je prva stvar koju si napravila na početku svog prvog sata s Podmlatkom SSP-a?
A što su nadalje bile osovinske točke tvog segmenta programa?
*razumjela sam da si svoj blok odradila, ali ukoliko još nisi, možemo premjestiti pitanje u sferu planirane budućnosti – što zamišljaš da ćeš prvo napraviti?

 Prvo što sam napravila je provjerila s grupom gdje je svatko ponaosob i s cime dolazi, tj. koje su želje, potrebe i očekivanja.  Naime kako god da isplanirala i zamislila rad, uvijek ga prilagodim i usmjerim s obzirom na potrebe grupe i onoga što je trenutno prisutno u prostoru.

Kako se povezuješ sa suvremenim plesom? Što ti znači, kako misliš o njemu? Na koje te načine inspirira, ako te inspirira, i odakle potječu prve strujice tog izvora?

Suvremeni ples za mene je oblik izražavanja koji se neprestano razvija, koji ne poznaje granice i koji traži istinu u svakom pokretu. On je prozor u dušu, kroz tijelo, bez potrebe za riječima. Povezujem se s njim kroz njegovu slobodu, njegovu spontanost i otkrivanje vlastitih granica. Ples je za mene istraživanje, oblik kojim se mogu osloboditi od konvencija i postaviti tijelo kao primarni alat za komunikaciju.

Prve strujice tog izvora potiču iz mog vlastitog iskustva. Sjećam se da sam, kao dijete, uvijek bila fascinirana plesom, slobodnim ples uz glazbu. No, suvremeni ples sam otkrila kroz dublje istraživanje tijela, glasa i svijesti o tome kako se umjetnost može koristiti za proživljavanje i ispitivanje unutarnjih konflikata, strahova, radosti… Ples mi je uvijek bio put do unutarnje slobode i otpuštanja, a suvremeni ples me poziva da to istražujem na dubljim razinama.

Kako kao pedagoginja pomoći nekome da pronađe svoj glas?

Kao pedagoginja, pomagala bih osobi da pronađe svoj glas kroz pažljivo vođenje procesa samospoznaje, uz puno strpljenja, povjerenja i otvorenosti. Prvi korak bio bi stvaranje sigurnog okruženja u kojem se osoba može osjećati ugodno i slobodno u izražavanju. Glas je jako osobna stvar i često je povezana s našim emocijama, iskustvima, identitetom, pa je važno graditi povjerenje kako bi se osoba mogla otvoriti.

Kroz vježbe disanja, oslobađanja tijela i svijesti o glasu, pomagala bih osobi da postepeno razgradi sve unutarnje blokade koje ometaju slobodno izražavanje. Te vježbe pomažu u otvaranju tijela i uma, omogućujući glasu da se čuje i oslobodi od bilo kakvih prepreka. Fokusirala bih se na svjesno slušanje i otkrivanje prirodnih kvaliteta glasa, umjesto da se odmah traži „savršeni“ zvuk ili „ispravan“ način pjevanja ili govora.

Kroz kreativne metode, poput improvizacija, igre glasom, ritmičkih vježbi ili povezivanja glasa s emocijama, osoba bi imala priliku istraživati različite nijanse svog glasa i kako se on mijenja u različitim situacijama. I kroz to istraživanje, vjerujem da će se glas polako formirati i pronaći svoje mjesto.

Najvažniji aspekt u tom procesu bio bi omogućiti osobi da vjeruje u svoj glas, prihvati ga, i da osjeti da je vrijedan i moćan alat za izražavanje sebe. Ponekad je najvažniji korak samo dopustiti sebi da se „čuje“ bez straha od osude ili nesigurnosti.

Što je posljednja stvar koju si napravila, ili pretpostavljaš da ćeš napraviti, na samome kraju posljednjeg sata s Podmlatkom SSP-a?

Ostavljam sve još otvoreno…

Što bi mogao biti, odakle dopirati, kako zvučati glas u budućnosti?

Moguće je da će tehnologije poput umjetne inteligencije, uređaja za glasovnu transformaciju ili bio-inženjeringa omogućiti ljudima da istraže glas na novim, neslućenim razinama.

Svašta bi moglo biti, no ono za što ja definitivno navijam je veća sloboda glasa i izražavanja svakog pojednica bez straha da bude onaj koji je, autentican, ne savršen i time savršen i svoj.

Draga Ana,

je li ti hladno? Vani ovih dana vjetar reže poput britve pa je zrak na licu kao led ili otvorena rana, ali lijepo i dobro ipak, studeno. je li ti vruće, ili onako baš taman? nije li strašno zanimljivo kako led kad nas guta pali kao i vatra kad gorimo? što sanjaš, sjećaš li se? sanjaš li da letiš ili da padaš, more ili plamen, sanjaš li ikada ples? je li moguće plesati u snu? je li slično kao umirati? Na sjecištima stvarnosti i sna, sjećanja i zaborava, vremena i bezvremena, odaberi nam šest fotografija iz svog arhiva, iz svoje plesne povijesti, i ispričaj nam šest priča.

1. Najprije najstarija plesna slika koju imaš i opiši nam kada je i kako nastala.

Možda nije najstarija, ali jedna od starijih koju sam mogla iskopati!

1985. godina, Osvajanje kazališta, kultna predstava Zagrebačkog kazališta mladih, ja sam treća na fotografiji. Uz tadašnje članove ZKM-a nas tri smo bile u ulogama plesačica. Puno sam nastupala kao dijete, od rane dobi. Za mene je to bilo to i eto, prati me i danas. Ova predstava je bila veliki događaj u mom mladom životu; to je bio prvi ozbiljan profesionalni angažman.

A ono na što me ful podsjetila ova fotografija je da sam trebala biti u sredini ove trio formacije (to je ipak centralna pozicija hahahahaha), a onda se moja tadašnja kolegica nagurala, doslovno me izgurala sa tog mjesta i izašla na pozornicu prije mene. Nevjerovatno mi to zvuči i dan danas, a kamoli iz perspektive nekoga tko je tada imao 8 godina i to mu je očito bio cijeli svemir. Na nepravdu, nametanje, izguravanje ni danas ne reagiram najbolje i izrazito sam senzibilna na sve te osobine, ne toleriram ih ni najmanje. Djevojčica koja se gurala nije ostala u plesu, a ja  još uvijek zaneseno vjerujem da ples ipak osnažuje neke druge vrijednosti i da može graditi bolji svijet.

2. Fotografije su sablasni slet prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; nastaju kao trag apsolutnog neponovljivog trenutka kako bi u budućnost ponijele tu prošlu sadašnjost koja neće više nikada biti, i ostat će zauvijek. Ples pak izmiče svim vremenima – trepereći u sadašnjosti uvijek grabi u budućnost i rasipa u nevidljivu prošlost, neuhvatljiv je. Mnogo se baviš vremenom u posljednje vrijeme, no zadržimo te misli za sljedeće pitanje; reci sada gdje se i kako se, ako se, dodiruju fotografija i ples?

Baš mi se sviđa ova slika kako si ju opisala, kako i gdje se ples odvija. I jednako je vibrantan, kao i fotografija u sva ta tri različita vremenska aspekta. Mogu reći da oboje nastaju u tom sjecištu sadašnjosti, u oku gledatelja, svjedoka, ali okupljajući sve duhove prošlosti i budućnosti. Ples naravno na jedan način, baš kako si opisala, više grabi u budućnost jer nam nestaje iz sadašnjosti, a fotografija nas prati u budućnost, uvijek joj se iznova možemo vratiti. Oboje su nabijeni značenjima, asocijama, sjećanjima, afektima, uvijek u odnosu spram onoga koji gleda i uvijek u odnosu na to gdje smo u tom trenutku.

3. Pričajmo sada o vremenu; pričajmo o vremenu sada; odakle sve crpiš interes za vrijeme, i što ti sve vrijeme znači? Dijakrono i sinkrono, kronos i kairos, meteorološko i ono koje sadrži povijest koju je iznutra teško vidjeti … Što misliš zašto ti je vrijeme baš sada tako značajno i što si naučila o njemu plešući ga?

Uuuu, komplesno pitanje! Uh, čini se neovladivo, al idem  krenuti od  jednog aspekta. Zanima me aktualnost i kako se ona reflektira u tome što radim, plešem, stvaram. I to je ono što puni naš ples, boji ga, formulira ga, interpretira ga.

U tome su naravno sadržani svi naši plesovi, sve naše odplesane i neodplesane predstave što također boji i oblikuje njegovu aktualnost. To kako ju boji, kako to radi, na koji način probija u neki trenutni interes, trenutno me okupira. Što danas ja plešem kada plešem? Koje misli i odluke navigiraju moj pokret? Što proizvode i što izvlače na površinu?

4. Pokaži nam sada jednu fotografiju za koju nema riječi, nemoj nam ništa reći. Sjećanja su ionako ponekad takva.

5. Koja bi fotografija bila tvoj autoportret umjetnice u ovom trenutku njezine plesne pri/povijesti?

6. Pokaži nam fotografiju plesne budućnosti i ispričaj što na njoj vidiš, osobito ono što možda mi ne možemo na prvi pogled vidjeti.

Nisam pronašla odgovarajuću fotku pa koristim priliku da ju proizvedem riječima, ako mi dopustiš!

Grad, ulice, trgovi, dućani, škole – ples probija kroz mnoštvo. Kreće lagano, uhvati tek ponekog i malo pomalo nema gdje ga nema, u kojem tijelu se ne odvija, možda samo u detalju, u pokretu oka ili malog prsta, a možda zahvaća i kralježnicu, pelvis, ramena i glavu. VIbriraju ulice, zrak se zgušnjava, a zadovoljstvo otpušta hormon sreće. I nije obaveza, nije ni napor, naprosto je utopija.

7. Lagala sam beskrupulozno, pisanom tragu unatoč, no kad nije zločesta, laž može biti pukotina prema drugačijoj prošlosti-sadašnjosti-budućnosti, može biti zaokret od očekivanog, može biti priznanje krhkosti svih naših fikcija pa evo sedmog pitanja: može li ples lagati?

Možda bi više govorila o transparentnosti kada mislim o plesu te kako se otkriva, kako se manifestira, raspetljava, sagledava, očituje, zakreće i nastaje pred našim očima i u našim tijelima. I baš zbog svega navedenog, ponekad može biti u konfliktu— u pokušaju da iznese određene ideje upravo se neke druge pokazuju ili izlaze na površinu. Utoliko mu se ne može sakriti, hahaha i da, utoliko možda i ne može lagati, čak i kad želi :). Okrutno je koliko zapravo otkriva. Ali, kao i sve, kada doista gledaš, svijet je puno transparentniji nego što mislimo.

Prepiska u znaku izmicanja i topline, u vrelim danima koji lete i traju. 

…okej, napiši mi sedam međusobno neovisnih pojmova koje vežeš za svoj život u plesu; jedna riječ, maksimalno po dvije koje čine jedan motiv. Nemoj mi ništa objašnjavati, nemoj prerazmišljati, samo ispiši sedam motiva koji ti nešto znače… i odatle ću ti oblikovati pitanja. 

* STREMLJENJE

Glagol preoblikovan u imenicu, pokret sa smjerom zaustavljen u okviru koji pulsira; što je stremljenje u tom plesnom iskustvu? Kamo si se ustremila kad si prvi put proplesala, i kako se horizont u međuvremenu pomicao? 

Proplesala sam u vrtiću. I iako nemam jasno sjećanje o plesu iz tog doba (osim da me veselilo s prijateljicama otplesati priču o 3 praščića i sjećam se svog prvog dueta s majkom ‘o pticama’), već sam prelaskom u školarce i dječji vrtić Savica imala veliku potrebu i veselje oko rješavanja malih zahtjeva koje su stavljali pred nas: skočiti dovoljno dobar grand jeté preko tri spojena karimata, a da pritom ne dotaknem petom isti pri doskoku. biti s kolegicama u pravoj kućici (grupi) za tihu ili glasnu muziku, a kasnije; truditi se dovoljno u baletnoj školi da te prof pohvali taj dan, uspjeti onaj fuetté na otvaranje, uspjeti otplesati koreografiju i na onu brzu muziku, pobijediti na natjecanju, biti u ‘dobrom redu’ na ovom seminaru, biti sigurna poput ove cure pored mene… Čak i nekad kasnije, kad nisam imala jasnu viziju ‘kako bi moj ples trebao izgledati’ i kuda će me dalje odvesti, znala sam da ću plesati, te sam se cijelo vrijeme pripremala. Stremila. (nikad neću zaboraviti period života pred kraj srednje škole kada mi ponuđeni treninzi nisu bili dovoljni, pa sam još i svakodnevno trčala po školskom igralištu, čak i sa ‘snijegom do koljena’, jer sam morala biti u formi. Kasnije, odlaskom u kazališta i ponuđenim ugovorima, borba i stremljenje se uvijek nastavlja. Želiš svoje mjesto pod suncem, želiš da te koreograf zamijeti, voljela bi onaj solo, duo, trio .. Uvijek želiš biti bolji od sebe jučer.

Tako je i u radu sa djecom, ljudima. Uvijek želiš da budu najbolja verzija sebe, da riješe ovu ili onu prepreku, da pritom guštaju i osjete žar. Zato uvijek vežem uz ples riječ stremljenje!

*ISPUNJENJE

Kada je riječ o umjetničkom ispunjenju, uvijek naizmjeničnom punjenju i pražnjenju, koji su trenuci najpuniji, a koji najprazniji za tebe u plesu? 

Umjetničko ispunjenje može biti dijelom puno momenata vezanih uz ples, puno malih vlastitih prijeđenih stepenica, osobnih uspjeha, zbog kreativnih uspjeha svojih dragih ljudi kojima ste možda bili dio puta. No za one koje imaju veze sa scenom i boravkom ispod reflektora, voljela bih citirati svog prijatelja s kojim sam dijelila scenu, koji je jednom to tako dobro opisao da mi je ostalo urezano: ’It’s that moment when you lose track of space and time around you. When you know but also don’t know what you are doing, but just feel it. When your eyes roll, and your skin gets goosebumps. When you almost hiss or cry and stand your ground like an animal, pure joy and passion is coming out of you. when you don’t care who is watching, and what anyone is thinking; you are protected in your truest self.’

najprazniji momenti? .. Sve ono što nije gore navedeno !

* LJUBAV

Raspiši nam, kako god želiš, kojim god medijem ti paše, pokret ili sekvencu ili koreografski prijedlog koji bi za tebe u ovom trenutku utjelovio motiv ljubav. 

za ovo sam htjela pronaći i priložiti sliku. Onda sam ušla u galeriju i tamo ostala barem sat vremena. Puno sreće i ljubavi je prikazano u tim slikama i prekrasnim momentima, pa mi je bilo teško odlučiti se. No, Odabrala sam ih par i prilažem ih u linku. Pa koja se tebe najviše od njih dojmi, ta će biti prikazana.

(Odabir ljubavi: )

*PUT

Opiši nam put kao motiv kroz opis predstave čijim si dijelom bila; što znači, kako zvuči, kako vibrira? 

Odabrala sam predstavu ‘Utrka protiv vremena’; sestre koje koreografiraju i plešu zajedno. Luna i Nika Lilek. i naš prvi zajednički autorski projekt.

Uzela sam je za primjer jer je za mene imala najdulji put, najizazovniji i najzahtjevniji proces. Puno promjene, razmišljanja, suza, guranja preko svih granica; razumijevanje ili ne, odustajanje, shvaćanje, vrištanje, prihvaćanje, smijeh, hvatanje u koštac, sivo žuta pa plavo crvena, žar, snaga, tata, obitelj, zajedno.

ovo bi bio opis puta kroz našu predstavu.

* KAOS

Čini se važnim segmentom tvoga rada da podučavaš ples, da se baviš prijenosom znanja koji uvijek podrazumijeva i intenzivan proces učenja one koja podučava druge. Kako se uči kaosu? 

Ne znam kako se uči kaosu haha. Mislim da je kaos nešto što svakoga, htio ne htio, kad tad pronađe. Za mene je on simbol promjene. Nešto što mi se krene događati i što puštam u svoj život, te mnome ovlada svaki puta kada trebam pustiti da se nešto dogodi. Staro ostane iza mene, da bi ušlo i desilo se nešto novo. To mi se dešavalo svaki puta kad bih se selila, tražila i nalazila novo radno mjesto, ili u procesu: onaj dio prije završne faze ili foto finisha. Prije završne faze kreacije, kada misle/mislimo da ništa više ne ide prema planu, onaj dio kada ulaze suze i svi smo ranjivi i umorni. A na klasevima tik prije nego se stvari sakupe i napokon krenu. treba ga pustiti, znati da je sutra novi dan i nova prilika, pustiti i vjerovati u tijek stvari, i strpljivo pomoći u razrješenju (bolje sutra).

*VJERA

Opiši nam vjeru kao element plesa kroz opis predstave koju si iskusila izvana, čijim dijelom nisi bila, ali je na tebe duboko djelovala? 

To bi bila predstava ‘Hermafroditi duše ‘ Žaka Valente.

Ne sjećam se točno zašto je toliko jako djelovala na mene. Možda zbog te svoje sirovosti, ozbiljnosti teme koju su glumci i plesači toliko snažno prenijeli na nas. Istiniti događaj koji me tako uprizoren i šokirao, multimedijalnost. Sloboda i sigurnost, istinitost koja je iz njih izlazila. Znam da me se predstava duboko dojmila i još uvijek mogu vizualizirati njene bljeskove iako sam je gledala prije cca 10 godina!

Tada sam pomislila kako umjetnost može puno i da doista mijenja živote! Treba ju razvijati, propitivati, prepustiti joj se, njegovati je, razvijati svoj glas i paziti kako i kada nas se čuje.

* RAST

Kao umjetnost i umijeće ipak bitno vezano za tijelo, a tijelo kao ipak umiruća materija, kako se raste u plesu nakon što se odraste u plesu? Što sve zamišljaš da bi rast mogao biti kad nastaviti jedinstvenim smjerom više nije moguće? 

Možda će mi se odgovori malo preklapati s prethodnim pitanjem.

Možda bi to bilo konstantno učenje kako dalje nešto reći, ako ne kroz svoje tijelo, možda kroz druga tijela? Prijenos znanja, energije, kreativnosti sa drugima? Umrežavanje, dijeljenje, novi zaključci i saznanja, neprestano stremljenje. (:

Naučiti koristiti svoje tijelo na drugačiji način. Učiti nove struje, pratiti korak. Trenutno sam i sama unutar tih pitanja i nemam konkretan odgovor. I sama tragam za njime, ali uvjerena sam da svaki puta kad osjetimo ‘spark’ i onu strast koju pamtim da sam na dobrom putu i nikad je ne bih htjela prestati tražiti. (:

(Još malo ljubavi, nepropis(a)no, za privremeni kraj: )

NIKA LILEK rođena je u prosincu 1990.god.

Svoje prve korake radi u plesnoj školi moDuS, svoje majke Snježane Lilek.

Završivši srednju školu za klasični balet 2007. u Zagrebu, kontinuirano se obrazuje u međunarodnom kontekstu (putuje u New York na Alvin Ailey summer intensive program, putuje i sudjeluje na raznim projektima i seminarima u Europi).

2024. postaje članicom Zagrebačkog plesnog ansambla pod vodstvom Snježane Abramović, a kasnije Petre Glad.

Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci, pod vodstvom Maše Kolar, pridružuje se 2017, a 2019. postaje članicom ansambla Kibbutz contemporary dance company pod vodstvom Rami Be’era.

Sudjeluje u stvaranju projekata i raznih kreacija, među kojima ističe:

‘NN’ duet sa kolegicom Nastiom Chechun te ‘Fae’ solo po viđenju kolege Michala Vacha, te projekt kratke forme ‘This Did Something To Me’ koji je kreirala za Dance journey program pod vodstvom Kibbutz Contemporary dance company.

U kolovozu 2022. se vraća u Hrvatsku te do danas nastavlja svoj put kao freelance umjetnica, te pedagog u plesnom klubu moDuS.

U 2023. se pridružuje Zagrebačkom plesnom ansamblu kao vanjski suradnik za projekt ‘Gran Bolero’ koreografa Jesus Rubia Gama, te ‘Tamo gdje sve duše idu’ koreografa Miloša Isailovića (2024), te kreće u autorski projekt “Utrka protiv vremena” sa svojom sestrom Lunom Lilek.

I dalje voli dijeliti ljubav prema plesu te istraživati s mladim plesačima.

Epistolarna cyber-romansa na relaciji Birmingham – Zagreb. Svako pitanje traži odgovor unutar 72 kratka zemaljska sata. 

Leksikon plesksikon jedne razdvojnice drugoj u dva izglobljena nježna trenutka, a možda i tri-četiri-pet.

Razgovor pod rascvjetalom jabukom sakrivenom u gradskom centru; uz sok, i čašu vina, jednu focacciu, i jedan kofer. 

Priča postanka: