KONCEPT I KOREOGRAFIJA
Matej Kejžar

IZVEDBA
Drago Asić Lika, Andrija Laboš Jerry, Desanka Virant, Bosiljka Vujović Mažuran, Branko Banković, Ana Mrak, Ana Vnučec, Martina Tomić, Ida Jolić, Šimun Stankov i Ana Novković

OBLIKOVANJE SVJETLA I SCENOGRAFIJA
Petra Veber

FOTOGRAFIJA
Nina Đurđević

PRODUKCIJA
Studio za suvremeni ples: Tena Bošnjaković, Ivan Mrđen

PREMIJERA
14.11.2022. Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb

Hvala: Snježana Šolić, Damir Buntak, Igor Ekštajn, Milica Sinkauz, tehnika ZKM i tehnika HNK

Projekt je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija i Zaklade Kultura Nova

O PREDSTAVI
Sve je počelo prije pet godina odom Plesu, zajedničkim eksperimentom proizašlim iz pitanja kako učiti iz plesa radije nego kako učiti plesati ili kako biti svoj. Ti ludi, čudni, queer, idiosinkratski plesni stilovi razvijali su se kroz rad s fizičkom prisutnošću, kinestetskim upisivanjem u vrijeme i prostor kao u materiju, u zajedničko energetsko polje, u dinamički teritorij i mjesto u kojem je stalna promjena dinamike moguća.

Ovoga puta, povod je šezdeseta obljetnica Studija za suvremeni ples. U ovom međugeneracijskom eksperimentu plesači su dobi između dvadeset jedne i šezdeset devet godina. Kroz rad s tijelom, fizičkom prisutnošću, i sa strašću za plesom, oni neizbježno stvaraju nove implikacije: njihov plesopis postaje sila koja preispituje bezgranično polje normalizacije.

REŽIJA
Mario Kovač

KOREOGRAFIJA
Branko Banković

IZVEDBA
Dina Ekštajn, Ana Mrak, Martina Tomić, Ida Jolić

GLAZBA
Tomislav Babić

OBLIKOVANJE SVJETLA
Marino Frankola

IZRADA ROBOTA
Vedran Relja

KOSTIMOGRAFIJA
Ana Mikulić

GRAFIČKI DIZAJN
Tihomir Filipec

CRTEŽ
Vitja Telalović

FOTOGRAFIJA
Nina Đurđević

PROMO VIDEO
Matija Kralj

PRODUKCIJA
Studio za suvremeni ples

Projekt je sufinanciran sredstvima: Ministarstvo kulture i medija, Grad Zagreb i Zaklada Kultura nova

O PREDSTAVI
Kratku dramsku juveniliju „Žohari“ Stanislaw Witkiewicz je napisao sa osam godina fasciniran Shakespearovim opusom koji je tek upoznao. U njoj kroz četiri prizora, smještena na manje od dvije stranice teksta, ostvaruje komičnu apsurdnost dječjeg pogleda na svijet ali i grotesknost usporedivu s kasnijim djelima Ionesca i Harmsa. U toj dramici od samog početka prisutan je duh katastrofizma koji je u proteklih godina dana pandemijski ovladao cijelom našom planetom. Nešto nedefinirano, veliko i sivo se približava sretnom kraljevstvu i ugrožava njegovu egzistenciju a njegovi stanovnici naizmjenice prolaze kroz različite emocije nesigurni kako treba reagirati.
Nova predstava Studija za suvremeni ples na scenu donosi robote, znanstvenu fantastiku i estetiku video igara nadahnutu suvremenim plesnim izričajem. Želja autorskog tima je napraviti predstavu za djecu prilagođenu ovom vremenu i prostoru, predstavu koja će djeca prepoznati kao svoju a u kojoj će i odrasli dobiti priliku zaviriti u skrivene kutove dječje mašte. Predstava je namijenjena svima od 5 do 105 godina starosti!

KOREOGRAFIJA
Martina Tomić

IZVEDBA
Dina Ekštajn, Ida Jolić, Ana Mrak

DRAMATURGIJA
Ivana Đula

OBLIKOVANJE ZVUKA
Luka Vrbanić, BILK

KOSTIMI
Ana Fucijaš

OBLIKOVANJE SVJETLA
Toni Modrušan

GRAFIČKO OBLIKOVANJE TEKSTA
OAZA (Nina Bačun i Roberta Bratović)

VIZUAL
Lena Kramarić

FOTOGRAFIJA
Matija Kralj

PRODUKCIJA
Studio za suvremeni ples: Tena Bošnjaković, Ivan Mrđen

KOPRODUKCIJA
Nerezidencijalni program Zagrebačkog plesnog centra

PREMIJERA
26.11.2021. Zagrebački plesni centar, Zagreb

Hvala: Milica Sinkauz, Branko Banković, Ana Vnučec, Ana Kreitmeyer, Aleksandra Jurišić Rastović
Projekt je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija i Zaklade Kultura Nova

O PREDSTAVI
početnu inspiraciju za ovaj plesni ep crpimo iz eseja giorgia agambena the end of the poem
u tekstu stoji kako poezija nastaje u napetosti između zvuka i značenja
mogućnost opkoračenja ono je što poeziju dijeli od proze: trenutak kada se rima ne
podudara s krajem misli
ali što se događa kada pjesma završi, kada mogućnost opkoračenja više ne postoji,
predstavlja li kraj pjesme krizu stiha i poništenje poetskog
analizirajući baudelaireovu pjesmu i njezin kraj proust komentira kako je pjesma odjednom
uništena kako je ostala bez daha
walter benjamin za kraj druge baudelaireove pjesme piše kako pjesma odjednom samu sebe
prekida kao da pjesma zapravo ne može imati kraj budući da kraj podrazumijeva ono što
poeziji nije imanentno: podudaranje zvuka i značenja
naslanjajući se na valeryevu opservaciju kako je poezija prozi ono što je ples hodu opsesiju
krajem pjesme prenosimo na pokret
što je kraj pokreta, što početak plesa, u kojem trenutku hod postaje ples, što ako kraj
postaje početak
tražeći odgovor pokret zaustavljamo u pozama
statičnim figurama
istražujući pojam figure u svakodnevici književnosti sportu plesu stvaramo krajolike tijelom
(krajolike figura u pokretu) ispitujemo odnos prema (vlastitoj) figuri, tjeramo ju van granica
ranije uspostavljenih pokreta
izlažemo se
koliko nam je ugodno u očekivanoj ženskoj figuri, što je očekivana ženska figura, što ako
pretjeramo, koja je granica i postoji li
figura u pokretu postaje ples, donosi niz novih asocijacija i emocija, koje od njih su nam
prihvatiljive, koje nisu, što one za nas znače i trebaju li nešto značiti, što je tipična figura
suvremenog plesa
pet pjevanja zamišljamo kao posvetu plesu
tijelu,
figuri,
kraj(u).

KONCEPT I KOREOGRAFIJA
Jasna Layes Vinovrški

IZVEDBA
Ana Vnučec, Branko Banković, Martina Tomić

SCENOGRAFIJA
Clement Layes

KOSTIMOGRAFIJA
Malena Modeer

OBLIKOVANJE SVJETLA
Catalina Fernandez

ASISTENTICA KOREOGRAFKINJE
Dina Ekštajn

ASISTENTICA IZVEDBE
Mia Stark

PRODUKCIJA
Studio za suvremeni ples u koprodukciji s Public in Private, Berlin

PRODUCENTI
Tena Bošnjaković, Ivan Mrđen/ Valerie Terwei. Joseph Wegmann

PREMIJERA
01.07.2021. Zagrebački plesni centar, u sklopu festivala PERFORACIJE

Projekt financijski podržali: Berlin Senatsverwaltung for Culture and Europe, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Zagreb i Zaklada Kultura nova.

O PREDSTAVI
Umjetnički tim “Iscjelitelji” ima zadatak otkriti i ukloniti situacije, neriješene probleme, emocionalne i energetske stagnacije koje su se mogle nakupiti u zidovima prostora u kojem se odvija ova predstava.

U ovom koreografskom radu, kombinirajući fantastiku s povijesno-dokumentarnim elementima, stvara se podloga za suptilni humor, umjetnička gesta kojom se poziva na želju za različitim vizijama i maštom svijeta u kojem živimo.

Predstava Iscjelitelji nastaje kao koprodukcija između organizacije Public in Private iz Berlina (https://www.publicinprivate.com) i Studija za suvremeni ples iz Zagreba. Originalna ideja projekta bila je suradnja “Iscjelitelja” iz Berlina i Zagreba istovremeno na sceni. Uslijed koronavirusa suradnja se nije mogla odvijati kako je planirano, a dva tima “Iscjelitelja” zasad nastupaju odvojeno. Međutim, rad je kreiran i razvijan s oba tima podjednako. Prvi nacrt ovog djela napravljen je u uskoj suradnji s Darkom Dragičevićem, tijekom serije događaja Flutgraben performances #1 u 2019. godini

O AUTORICI

Jasna L. Vinovrški je odrasla u Zagrebu, u Hrvatskoj, ali je živjela i radila u inozemstvu od raspada Jugoslavije. U ranim 1990-ima studirala je u Essenu, na Umjetničkoj akademiji Folkwang te je, nakon što je diplomirala, radila 12 godina kao plesačica i izvođačica s raznim europskim koreografima (Groupe Dunes, J. Schömer, C. Sagna, O. Duboc između ostalih). Tijekom tog perioda je osmislila svoje prve kraće koreografije, uključujući i solo rad „Which club?“, koji je osvojio nekoliko nagrada. Nakon preseljenja u Berlin 2008 sa svojim partnerom Clémentom Layesom osniva kompaniju Public in Private gdje oboje do današnjeg dana nastavljaju razvijati odvojene koreografske signature, uz neprekidnu usku suradnju. Jasna stječe 2012 godine MA iz koreografije na fakultetu Centra za ples Inter-U (HZT) u Berlinu. Njezin nedavni solo rad „Staying alive“ je imao turneju po cijeloj Europi te je prezentiran i u New Yorku, u SAD-u 2017.godine. www.jasnavinovrski.com

KOREOGRAFKINJA
Ana Kreitmeyer

IZVEDBA
Branko Banković, Dina Ekštajn, Ida Jolić, Ana Mrak, Martina Tomić, Ana Vnučec

DRAMATURGINJA
Nina Gojić

OBLIKOVANJE ZVUKA
Nika Pećarina

KOSTIMOGRAFIJA
Dalibor Šakić

SCENOGRAFIJA I OBLIKOVANJE SVJETLA
Igor Pauška

ASISTENTICA DRAMATURGIJE
Dina Ekštajn

PRODUKCIJA
Studio za suvremeni ples

PRODUCENTI
Tena Bošnjaković, Ivan Mrđen

PREMIJERA
24.05.2021. Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

Hvala: ekipi iz Zavoda za zaštitu okoliša i prirode, Dobrili Zorić, Shoebedo, Bernardi Cesar, Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn, Marjanu Maranguniću, Zrinki Užbinec, Nikolini Pristaš, Tomislavu Žiliću, tehničarima ZKM-a.
Predstava je realizirana uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zaklade Kultura nova, a u sklopu programa Muzeja suvremene umjetnosti ANTISEZONA 21

O PREDSTAVI
Fantastične vrste došle su u prostor koji im izvorno ne pripada i od njega pokušavaju graditi potencijalno novo stanište. One su jedan organizam i mnogo njih odjednom, njihovo krilo seli se cijelim zajedničkim tijelom koje ne leti, hodaju kozjom nogom s kandžom lešinara, nemaju glavu na mjestu glave nego negdje drugdje, a već u drugi čas imaju dvije i šest glava, mogu istovremeno biti i mrav i lav, može ga biti samo pola, može se lijepiti za druga tijela, povremeno je kamen, a povremeno ga uopće nema.

Takvo kakvo je, to biće stalno bježi: bježi fiksnoj slici sebe, bježi i našem znanju o njemu. Ono živi izvan zakona i uvijek pronalazi način da pronađe rutu za bijeg, čak i kada se čini da takve rute nema (Oksana Timofejeva). Ono bira ostati s nevoljom (Donna Haraway) i, uspostavljajući stalno nove relacije između svojih kompozicijskih dijelova, razvija zajedničku inteligenciju te afirmira uzajamnu pomoć kao ključni princip evolucije. To biće, ustvari ekosustav, svjestan je da nestankom jedne njegove komponente nestaje i njegova ionako privremena cjelina koja se nepovratno mijenja, stvarajući tako vječno promjenjiv okoliš koji neprekidno pregovara s vlastitim uvjetima nastanjivosti.

Fantastičnost plesnog vokabulara crpi se iz Priručnika fantastične zoologije Jorgea Luisa Borgesa, a posebice od bića nazvanog Učasdrukčiji koji je poslužio kao bilješka za princip kretanja:

“Učasdrukčijega, kojega Nijemci zovu Baldanders, opisao je majstor postolar Hans Sachs (1494. – 1576.) iz Nürnberga, nadahnut odlomkom iz Odiseje u kojemu Menelaj progoni egipatskog boga Proteja, koji se pretvara u lava, zmiju, panteru, golemog vepra, drvo i tekuću vodu. Oko devedeset godina nakon Sachsove smrti, Učasdrukčiji se ponovno pojavljuje u posljednjem poglavlju Grimmerlshausenova pikarsko-fantastičnog romana Pustolovni Simplicissimus (1669.). Usred šume glavni junak nailazi na kameni kip koji mu izgleda poput idola iz nekoga germanskog hrama. Kad ga dodirne, kip mu kaže kako je on Učasdrukčiji, pa poprimi ljudsko obličje, pretvori se u hrast, u krmaču, u masnu kobasicu, u polje djeteline, u gnoj, u cvijet, u rascvjetalu granu, u dudovo stablo, u svilenu prostirku i u mnogo drugih stvari i bića, pa onda ponovo u čovjeka. Nastoji naučiti Simplicissimusa vještini “razgovaranja sa stvarima koje su po svojoj prirodi nijeme, kao što su stolci ili klupe, lonci i tave”.
Učasdrukčiji je čudak koji se uzastopno pojavljuje, on je čudovište u vremenu. Naslovna stranica prvoga izdanja Grimmelshausenova romana počinje tom šalom. Na njoj je ugraviran lik s glavom satira, ljudskim trupom, raskriljenim ptičjim krilima i ribljim repom, a kozjim nogama i jastrebovskim pandžama gazi gomilu krabulja koje upućuju na mnoštvo njegovih pretvorbi. O pojasu mu visi mač, a u ruci drži otvorenu knjigu na kojoj su naslikani kruna, jedrenjak, pehar, kula, dijete, dvije kocke, kapa dvorske lude sa zvončićima i top.”

(Jorge Luis Borges: Priručnik fantastične zoologije, Zagreb: Školska knjiga, 2001.)

O AUTORICI

Ana Kreitmeyer

KOREOGRAFKINJA
Irma Omerzo

PLESAČICE
Ana Vnučec, Dina Ekštajn,
Martina Tomić, Ana Mrak,
Ida Jolić i Tea Maršanić

DRAMATURGINJA
Jasna Jasna Žmak

GLAZBENIK
Stanislav Kovačić

KOSTIMOGRAFKINJA
Zdravka Ivandija Kirigin

SCENOGRAF
Vanja Magić

ASISTENTICA KOREOGRAFKINJE
Dina Ekštajn

FOTOGRAFIJA I VIDEO
Jasenko Rasol

PRODUKCIJA
Studio za suvremeni ples

PRODUCENTi
Tena Bošnjaković, Ivan Mrđen

PREMIJERA
10.10.2020. Srednjoškolsko igralište Elipsa

Predstava je realizirana uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zaklade Kultura nova.

O PREDSTAVI

Nova predstava Studija za suvremeni ples “SPEKTAKL”, u koreografiji Irme Omerzo, preispituje naslijeđe ovog najstarijeg hrvatskog plesnog ansambla. No, umjesto klasične hommage predstave, autorica tradiciji Studija pristupa koristeći je za postavljanje pitanja o uvjetima, značenjima i razlozima zajedništva danas, na sceni i izvan nje. Generirajući plesni vokabular iz odabranih fotografija predstava u produkciji Studija, konkretnog plesačkog iskustva izvođačica i masovnih “spektakularnih” koreografija, u ovom radu Omerzo ispituje perspektive unisonog kretanja i mogućnosti njegova dekonstruiranja tragajući za granicama, okvirima i kombinacijama zajedništva. Naslov predstave pritom je istovremeno i referenca na fascinaciju unisonim pokretom u mainstream kulturi, ali i podsjećanje na potencijal koji izvire kao posljedica njegove ustrajnosti. “SPEKTAKL” u tom smislu negira tradicionalne protokole spektakularnosti koja inzistira na uniformnosti, zamjenjujući je pritom isticanjem potencijala bivanja zajedno na načine koji afirmiraju i samostalnost u tom zajedništvu.
Jasna Jasna Žmak

O AUTORICI

Irma Omerzo, koreografkinja suvremenog plesa i certificirana instruktorica metode Feldenkrais, predavačica na Akademiji dramske umjetnosti. Plesno obrazovanje stekla je u Francuskoj na Centre Nationale de Danse Contemporaine – Angers. U Francuskoj je radila od 1991. do 2005. godine s Andyjem Degroatom, dok je s Philippeom Decoufleom u kompaniji DCA bila aktivna deset godina kao plesačica i asistentica koreografa, te s koreografom i redateljem Françoisom Verretom. Dodatno se obrazovala za certificiranu instruktoricu metode Feldenkrais u Parizu, pri Accord Mobile uz vodstvo Myriam Pfeffer, asistentice Moshe Feldenkraisa, izumitelja metode. U Zagrebu 2001. osniva umjetničku organizaciju MARMOT. Autorica je međunarodno prepoznatih cjelovečernjih plesnih predstava Mi-Nous, Meni ti to nije baš, Euro vizija, Kratki program br. 1, Foto-plession, Treći kratki program – Tri solistice, Odijelo ne čini čovjeka, Vizita, Ništa, Tehnika, Meteo, Do kosti, U hodu, Razlikovanja, te nekoliko plesnih filmova: Plesati sa…, Tri solistice, U našem gradu. Potpisuje i kraće plesne instalacije za nekazališne prostore, performanse, sociološka istraživanja vezana uz ples, programaciju plesnih filmova, te suradnje s likovnim umjetnicima i performerima. Kao suradnica za pokret na brojnim dramskim projektima do sada je višestruko nagrađivana. Dobitnica je strukovne nagrade Udruge plesnih umjetnika Hrvatske 2011. za koreografski i pedagoški rad, za zalaganje s ciljem poboljšanja statusa suvremenog plesa i plesača, a povodom desetogodišnjice djelovanja umjetničke organizacije MARMOT. Od 2013. nastavnica je na Odsjeku plesa pri Akademiji dramske umjetnosti, gdje drži redovitu nastavu kolegija koreografije, Feldenkraisa te izvedbenih radionica.

KOREOGRAFKINJA
Magdalena Reiter

PLESAČICE
Ana Vnučec, Dina Ekštajn,
Martina Tomić, Ana Mrak,
Ida Jolić i Una Štalcar Furač

DRAMATURGINJA
Vedrana Klepica

SKLADATELJI
Nenad i Alen Sinkauz

OBLIKOVATELJ SVJETLA
Marino Frankola

KOSTIMOGRAFKINJA
Ana Savić Gecan

SCENOGRAF
Andrej Rutaj

ASISTENTICA KOREOGRAFKINJE
Lada Petrovski Ternovšek

FOTOGRAFIJA I VIDEO
Neven Petrović

ODNOSI S JAVNOŠĆU
Nina Kunek

PRODUKCIJA
Studio za suvremeni ples u koprodukciji sa Zavodom Mirabelka i Zagrebačkim plesnim centrom u sklopu rezidencijalnog programa ZPC-a 2019.

UMJETNIČKA VODITELJICA
Bosiljka Vujović-Mažuran

PRODUCENT
Branko Banković

PARTNERI
Zavod Bunker / Ljubljana, Dance Week Festival / HIPP

PRETPREMIJERA
Preview 04.06.2019. ZPC

PREMIJERA
Premiere 05.06.2019. ZPC

Predstava je realizirana sredstvima Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Ljubljane.

O PREDSTAVI

Standing off to one side. Seeing only the world in fragments, there won’t be any other one. Moments, crumbs, fleeting configurations – no sooner have they come into existence than they fall to pieces. Life? There’s no such thing; I see lines, planes and bodies, and their transformations in time.
Olga Tokarczuk, Bieguni (FlightS)

John Berger rekao je da je način na koji gledamo umjetničko djelo uvjetovan nizom pretpostavki: idejom ljepote, istine, civilizacije, forme, statusa i ukusa.
U tom kontekstu materija suvremenog plesa još je krhkija, teže dohvatljiva i shvatljiva, osobito ako njezin sadržajni repozitorij ne dolazi iz deskriptivnog, unaprijed izmaštanog okvira kojem se tijelo prilagođava, nego samo tijelo otvara svoj vlastiti prostor interpretativnosti.

Magdalena Reiter zato simbolično naziva svoj novi komad Conversation pieces, ne definirajući silnice razgovora na koje misli – bilo da su između koreografa i plesačica ili plesačica i publike. Njezin su primarni interes sama (ženska) tijela i njihovi plesni monolozi, njihovo iscrpljivanje i ograničenja s kojima se susreću – pozicioniranje jednog nasuprot drugog, definiranje jednog izoliranog tijela unutar grupe tijela te unutar samog prostora i vremena.
Ali još važnije od toga, konstelacije unutar njezina koreografskog jezika kreiraju vizualne reference vizija ženskog tijela koje uvijek izmiču potpunom interpretativnom zakucavanju. One crpe iz kolektivne memorije povijesti umjetnosti, osobito kiparstva, o fizičkoj kompleksnosti i rafiniranosti, ali se prebrzo dezintegriraju, završavaju točno kada očekujemo da će se razviti. One provociraju svojom fluidnošću i iznevjerenim očekivanjima kako se žensko tijelo kreće i ponaša na pozornici. Pristup tijelu postaje gotovo laboratorijski, anatomski, sveden na najosnovnije elemente – pokret koji na trenutak upućuje na senzualnost postaje dezintegracija ženskog kostura, mesa i kože, tijela na sceni često funkcioniraju bez jednog ekstremiteta, koji je sakriven ili onemogućen, istodobno duhovit i bolan, fluidni pokreti bivaju blokirani svojom vlastitom zasićenošću i repeticijom. Prostor koji se otvara u procijepima kritika je načina na koji percipiramo žensko tijelo na sceni, ali i samoprismotre, svjesnosti da nas se promatra i što proizvodimo svjesni te prismotre. Taj prostor koji se otvara u destrukciji, analizi i redefiniranju nesavršenog i neočekivanog tijela prostor je transformacije razumijevanja, prepušten imaginaciji svakog pojedinog promatrača.
Vedrana Klepica

O AUTORICI

Magdalena Reiter poljska je koreografkinja, plesačica i pedagoginja koja živi i radi u Sloveniji. Završila je studij na Nacionalnoj baletnoj školi u Gdanjsku i školi suvremenog plesa P.A.R.T.S. u Bruxellesu. Napravila je više od 15 koreografija, neovisnih produkcija i naručenih djela, za poljsko plesno kazalište – Poznanjski balet, Bodhi Project – plesni ansambl u okviru SEAD-a, teatar Anton Podbevšek, Plesnu izbu Maribor. Nagrađena je nagradom međunarodnog žirija za najbolju izvedbu na drugom Slovenskom plesnom festivalu, nagradom za najbolju izvedbu na osmom Teatarfestu u Sarajevu. Njezin rad predstavljen je u više europskih zemalja.

Kao koreografkinja surađivala je na dramskim predstavama (s Matejom Koležnik, De Tijdom, Janezom Burgerom, Matjažem Bergerom itd.) i opernim produkcijama (za Flamansku operu s Joachimom Brackxom, Ukleti Holandez u Cankarjevom domu) te radila kao savjetnica za pokret u filmovima (Tiha sonata i Ivan Janeza Burgera).

Nastupa u vlastitim koreografskim djelima te djelima drugih koreografa i redatelja (Dada von Bzdülöw, Johanne Saunier, Mateja Bučar, Matjaž Farič, Matjaž Berger itd.). Vodi radionice i satove te mentorira. Kao pedagoginja radila je u Sloveniji, Austriji (SEAD), Francuskoj, Poljskoj, Belgiji, Hrvatskoj itd. Osnivačica je i umjetnička direktorica VIBRE – Međunarodne ljetne plesne radionice u Ljubljani i Zavoda Mirabelka.